Biografija

Pravo ime Wande Osiris je Anna Menzio, rođena 3. lipnja 1905. u Rimu, kći konjušara kralja. Od djetinjstva, mala Anna je pokazala izuzetan talent za glazbu i pjevanje; nakon studija violine, napustio je obitelj kako bi se prepustio svojoj strasti prema kazalištu i preselio se u Milano, gdje je 1923. debitirao u kinu Eden.

Tijekom fašističkog razdoblja, umjetničko ime koje je u međuvremenu stekla, Wanda Osiris , talijanizirano je u Vanda Osiri prema uputama Achillea Staracea. Angažirana od Macarija 1937. da postavi "Piroscafo giallo", jednu od prvih glazbenih komedija u našoj zemlji, sljedeće se godine pojavljuje u zlatnom kavezu u "Aria di festa".

U "Tutte donne", iz 1940., ona izlazi iz kutije za parfem; četiri godine kasnije u Rimu joj se pridružio Carlo Dapporto u "Što se događa s Copacabanom". Naći će ga i u "L'isola delle sirene", "La donna e il Diavolo" i - u Milanu nakon oslobođenja - u Gran Varieti. Godine 1946., za kazališnu družinu Garineija i Giovanninija, pojavljuje se u "Bilo je bolje sutra" i prije svega u "Sutra je uvijek nedjelja": ovo je prvi talijanski časopis u kojem Wanda prikazuje sebe kako izlazi iz ljušture poput a Venera. Među njegovim najpoznatijim pjesmama iz tog razdoblja su “Žena od srca”, “Posljednji cvijet”, “Moj pozdrav”, “Prvi mjesec” i"Donijet ću ti sreću": njegove su interpretacije izrazito osobne, zahvaljujući birignau s produženim samoglasnicima.

Nakon susreta s Giannijem Agusom, s kojim se upušta u ljubavnu vezu, postaje apsolutna kraljica salona. Iznenađujući lik, s perjem, izbijeljenom kosom, šljokicama, štiklama, luksuznom i strogom oker šminkom, Wanda mrzi ptice i ne podnosi ljubičastu boju. Unatoč svojoj ekscentričnosti, ona je ipak vrlo velikodušna žena, kako u životu tako i na pozornici. Gorljiva katolkinja, postala je - nesvjesno - prva gay ikona u eri u kojoj se homoseksualnost mora skrivati. U njegovim emisijama (u kojima, među ostalima, rade mladi početnici kao što su Alberto Lionello, Nino Manfredi i Elio Pandolfi), stalna potraga za veličanstvenošću i ljepotom kombinira se s holivudskim okusom.

Oziris se ne libi kinematografskih pojava (najpoznatiji dugometražni filmovi su "I pompieri di Viggiù", Maria Mattolija i "Carosello del Variety", Alda Bonaldija) te radi, između ostalog, s Albertom Sordi, Dorian Gray i Quartetto Cetra u "Gran Baraonda", prije povratka s Macariom, 1954., u "Made in Italy". Spoj s Luchinom Viscontijem za "Festival", 1955., nije se pokazao sretnim: iste godine, Wandissima se spotakne o svoju krinolinsku haljinu tijekom "Velike vojvotkinje i konobara", časopisa u kojem se također pojavljujeGino Bramieri. Uvijek uz Bramierija, a kod Raimonda Vianella tumači "Okay fortuna".

Šezdesete su one zaborava: nakon što je odigrala ulogu svekrve u "Buonanotte Bettina", 1963., uz Alidu Chelli i Waltera Chiarija, vidi kako njezin prestiž nestaje pred konkurencijom televizije, zbog čega estrada i časopis postupno odlaze u zaborav.

Sedamdesetih godina, nakon filmskog nastupa u "Polvere di stelle", s Albertom Sordijem i Monicom Vitti, u kojem je glumila samu sebe, recitirala je u prozi, između ostalog u "Je li Nerone mrtav?" u režiji Alda Trionfa, a sudjeluje u TV seriji Erosa Macchija "Il superspia".

Wanda je umrla u dobi od 89 godina 11. studenog 1994. u Milanu, gdje je živjela s kćeri Cicci.