Biografija • Suptilni glazbeni genij

Elio, zvani Stefano Roberto Belisari, rođen je u Milanu u nedjelju 30. srpnja 1961., kao sin roditelja podrijetlom iz Marchea, iz Cossignana, malog grada u pokrajini Ascolana.

Djetinjstvo je proveo s obitelji između Milana i centra u neposrednom zaleđu: Buccinasca.

Glazbi je pristupio od malih nogu, dapače 1968. postoji dokaz o njegovom prvom nastupu. Pjeva, u društvu još četiri mala pjevača, pjesmu "Pet brata" na pozornici Ambrogino d'oro. U tom razdoblju posudio je i glas za reklamu za poznatu marku mineralne vode.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća pohađao je srednju školu Einstein u Milanu, koja se nalazila u istoimenoj ulici. Ovdje je 1979. godine, kao osamnaestogodišnjak, osnovao i postao vođa glazbeno-dementne grupe "Elio e le Storie Tese", po kojoj je i dobio umjetničko ime.

U prvim godinama uspjeha grupe, Elio drži fanove u neizvjesnosti enigmom povezanom s njegovim pravim identitetom, svirajući tijekom prvih intervjua s novinarima pružajući s vremena na vrijeme pretpostavljene i drugačije osobnosti, od Roberta Moronija do simboličnijeg Roberta Gustavivija.

Vojnu obvezu ispunio je odabirom prigovora savjesti, diplomirao je na Konzervatoriju Giuseppe Verdi u Milanu poprečnu flautu, instrument koji gotovo nikada ne zasvirau svojim live nastupima "Elii" kako bend danas od milja zovu brojni obožavatelji.

U srpnju 1980. grupa je debitirala pred publikom od nekoliko umirovljenika. U početnoj postavi Stefano Belisari pjeva i svira gitaru.

Grupi se 1982. pridružio Rocco Tanica, rođen kao Sergio Conforti, brat jednog od Stefanovih suputnika, Marca, koji je bio menadžer benda od njegova osnutka. Sljedeće godine na red je došao Davide Cesareo Civaschi, za fanove Cesareo (gitare) i Faso, odnosno Nicola Fasani (bas gitara).

Stefano je također vezan uz Sardiniju, dapače 1985. kao DJ u grupi seoskih zabavljača upoznao je i surađivao s Aldom, Giovannijem i Giacomom.

Sljedećih godina Stefanova grupa žanje uspjehe na koncertima uživo iu milanskim klubovima (uključujući slavni Zelig u Viale Monza). Od 1985. do 1987. "kružili" su samo bootlegovi i "ukradeni" snimci grupe koja je postala vrlo popularna među mladima sjevera. Među piratiziranim snimkama izdvajaju se pjesme koje su zatim uključene u sljedeće albume benda. Pjesme poput "Cara ti Amo", "John Holmes (život za kino)", "Silos", "Urna" i "Pork and Cindy" sada pamte tisuće zabavljenih tinejdžera.

1988. formacija "Elii" raste i definira se; Feiez,Mayer i Jantoman, a sljedeće godine izlazi njihov prvi album "Elio Samaga Hukapan Kariyana Turu".

1990. godine, zahvaljujući inventivnosti Stefana Belisarija, koji u hodu stvara tekstove i rime, bend ruši tadašnji svjetski rekord za pjesmu sviranu uživo: 12 sati. Iduće godine bend je pozvan na koncert 1. svibnja, a Rai ih je direktno cenzurirao zbog jasnog glazbenog napada na tadašnju političku klasu. Od 1992. godine stalni dio treninga je prijatelj i bivši razrednik te arhitekt Mangoni, koji ne svira nikakav instrument, ali puni izložbe.

Pobjednička formula benda ne leži samo u genijalnosti tekstova, u potrazi za oštroumnim igrama riječi, u mješavini parodije i inventivnosti, već iu izvrsnoj tehnici i glazbenom ukusu svake komponente, koji u svemu pronalazi pravu eksploziju kreativnosti.

Tijekom 1993. godine Elio počinje surađivati ​​s Radio DJ-em i zajedno s Linusom vodi, uz sudjelovanje nekih momaka iz benda, emisiju "Cordiamente".

1996. Bend je na svom prvom sudjelovanju osvojio drugo mjesto na festivalu u Sanremu. Elio nastupa u udarnom terminu s lažnom rukom, s rukom u džepu hlača. Tijekom nastupa zadivljuje publiku izvlačeći svoju "pravu" ruku ispod sakoa i hvatajući stalak mikrofona. ostalomitski nastup tijekom festivala je onaj u kojem je cijela postava prerušena u Rocketse (poznata rock-electro-pop grupa ranih 80-ih), kao i onaj u kojem Stefano uz pomoć svojih partnera uspijeva koncentrirati gotovo sve tekst pjesme s kojom sudjeluju ("La terra dei Persimmons") u jednoj minuti.

Zlobna činjenica uznemiruje ove zlatne godine; njegov partner i prijatelj Feiez preminuo je od moždanog udara krajem 1998. Tih je godina surađivao s MTV-jem i zajedno s "Fasom" sinkronizirao nepošteni crtić Beavis i Butt-Head.

Godine 2002. Stefano je nastavio studij elektroničkog inženjerstva koji je prekinut u prošlosti i diplomirao na Politehnici u Milanu; zatim surađuje s kantatom Graziano Romani na izdanju pjesme "C'è solo l'Inter".

Od 1988. do 2008. bend izdaje sedam službenih albuma koji svi dobivaju zlatni disk u Italiji, ne računajući live nastupe i kompilacije. Grupa također surađuje s Gialappa's Bandom i doprinosi uspjehu showa "Mai dire Gol".

Grupa ostvaruje inovativnu marketinšku ideju za svijet diskografije, koja učinkovito iskorištava umjetnički potencijal cijelog benda: uvijek izvanredni live nastupi Elio e le Storie Tese ovjekovječeni su iz noći u noć na disku - operacija pod nazivom "Cd Brulè" - koji se spaljuje i prodaje na licu mjesta, čim se završi koncertzavršava. Nakon "Cd Brulè" na redu je "DVD Brulè".

2008. Stefano sa svojom grupom animira i vodi Dopo festival. "Elii" su 30. listopada 2009. objavili album "Gattini", simfonijsku reinterpretaciju svojih najvećih hitova. "Premijera" se održava u Teatru degli Arcimboldi u Milanu, onom u kojem se snimaju epizode Zeliga. Stefano i bend nastupaju s orkestrom od više od četrdeset elemenata uz ovacije i pljesak publike.

Za izdanje televizijske uspješnice "Faktor X" za 2010. Elio je izabran da bude dio žirija, zajedno s veterankom Marom Maionchi i novim žirantima Enricom Ruggerijem i Annom Tatangelo.