Biografija • Dolazim i ti, ne i ti.

Enzo Jannacci je rođen u Milanu 3. juna 1935. godine. Uprkos svom bizarnom i ekstravagantnom javnom imidžu, Jannacci je bio čovjek velike strogosti i ljudska osetljivost. Diplomirao je medicinu na Univerzitetu u Milanu, specijalizirao je opštu hirurgiju, baveći se profesijom hirurga čak i kada je, poljubljen uspehom, mogao sve da napusti.

Čak ni na muzičkom nivou njegova priprema nije bila ravnodušna. Uporedo sa srednjom naučnom i fakultetom pohađao je konzervatorijum, diplomirao klavir, diplomirao harmoniju, kompoziciju i dirigovanje orkestrom.

Učio je i kod maestra Centernijerija, učitelja najpoznatijih italijanskih "orkestratora".

Među njegovim prvim iskustvima su ona u Santa Tecli, hramu rokenrola u Milanu, gdje svira zajedno sa Tonyjem Dallarom, Adrianom Celentanom i njegovim velikim prijateljem Giorgiom Gaberom.

Ali umjetnička priroda ovog velikog Milančana vodila ga je ka istraživanju svijeta koji je samo on uspio da ocrta neviđenom ironijom i poetskom venom: svijeta siromašnih ili starog Milana, svijeta duha. solidarnosti tipične za sjever i stare kafane u kojima su živjeli optimistični i istiniti karakteri.

To je u čuvenom Milanskom derbiju, pozornici na kojoj stebavio se više kabareom nego muzikom, što po prvi put ističe njegove zabavljačke vještine. To primjećuje i Dario Fo, dovodeći mladog Enca Jannaccija u pozorište. Vrlo važno iskustvo, koje ga nesumnjivo vodi ka većoj karakterizaciji i njegovih pjesama (od kojih mnoge imaju dosta "pozorišnih").

Ukratko, Jannacci svakako ne zaboravlja muziku, svoju veliku ljubav, a sa rekordnom produkcijom od dvadesetak albuma, bezbroj 45-ih (prva ploča "L'ombra di mioBRO", 1959.), kvantitativno kao i kvalitativno svjedoči o njenom značajnom prisustvu u panorami italijanskog pisanja pjesama.

Tako su rođene "22 pjesme", povijesni recital, koji utire i put rekordnim uspjesima (Vengo anchio, no tu no - Giovanni telegraphista - itd.), ali prije svega lansira istorijske komade za talijanske kultura pjesama: samo pomislite na "L'Armando" i "Veronica" da spomenete najpoznatije.

Ipak na muzičkom nivou, treba istaći Jannaccijeva iskustva kao kompozitora zvučnih zapisa. Za bioskop spominjemo Monicelijeve "Romanzo Popolare", "Saxofone" Renata Pozzetta i sa Renatom Pozzettom, "Pasqualino settebellezze", koja mu je 1987. donijela nominaciju za Oskara za najbolji soundtrack i "Piccoli equivoci" Rickyja Tognazzija.

Za pozorište, brojni radovi i izvanone koje je on interpretirao kao što su "Tapiserija", napisana u saradnji sa Beppeom Violom, kao i "L'incomputer" u izdanju Bompianija uz podršku Umberta Eca.

Kao autor i aranžer za druge, za sve kolekcije spominjemo "Milva la rossa" i "Mina quasi Jannacci".

1989. prvi put je učestvovao na festivalu u Sanremu sa "Se me lo dicevi prima", doprinosom značajnog italijanskog kantautora borbi protiv droge. Takođe 1989. godine, tokom uspešne turneje, snimio je "živi" dupli album koji sadrži većinu njegovih uspeha i pod nazivom "Trideset godina bez izlaska iz vremena".

Godine 1991. vratio se na Sanremo festival sa pjesmom "La fotografia" u paru sa velikom Ute Lemper i dobio nagradu muzičkih kritičara, a istovremeno je napravio novi LP sa aranžmanima Celsa Vallija, pod nazivom "Čuvaj fotografiju".

Godine 1994. ponovo je nastupio na festivalu u Sanremu u paru sa Paolom Rossijem sa pjesmom "I usual agreements", koja je ujedno i naslov odgovarajućeg LP-a, uvijek odličnog sadržaja, u aranžmanu Giorgia Cocilova i njegovog sina Paolo Jannacci.

1996. godine udružio se na TV-u s Pierom Chiambretijem u novom izdanju "Il Laureato". Nakon ovog iskustva, Enzo Jannacci nastavlja da radi u velikim italijanskim pozorištima sa svojim ogromnim repertoarom i zajedno sa sinom Paolom stvara,1998. godine, potpuno restaurirana i restilizirana kolekcija "Kad se muzičar smije" u izdanju Sony Music Italia. Djelo je izrazito impresivno i uključuje, pored tri neobjavljena djela (jedan od njih "Già la luna è in mezzo al mare" nastao je zajedno sa starim pratiocem, sada Nobelovom nagradom za književnost Dariom Foom) i vremensko putovanje koje stavlja dobro naglašava debljinu četrdesetogodišnje karijere ovog genija.

U narednim periodima, Jannacci se vratio džezu, njegovoj staroj ljubavi koja ga je pokrenula u ranim godinama njegove muzičke i intelektualne adolescencije; strast koja ga je navela da publici ponudi originalne i standardne komade uz pomoć najboljih italijanskih muzičara u sektoru.

2001. godine, nakon otprilike tri godine neprekidnog rada i nakon sedam godina odsustva, široj javnosti je predstavio svoj najnoviji studijski rad; CD sa 17 pesama, skoro sve neobjavljene, ogromnog emocionalnog i društvenog uticaja. Posvećen ocu, "Come gli aeroplani" je predodređen da postane prekretnica u italijanskoj diskografiji zajedno sa "Vengo anch'io, no tu no", "Quelli che..." i "Ci volle orecchio".

Enzo Jannacci, koji je neko vrijeme bolovao od raka, preminuo je u Milanu 29. marta 2013. godine u 77. godini.