Biografija • Jedan, nijedan, sto tisuća

David Riondino izniman je pjevač, pisac, dramaturg, glumac, redatelj i improvizator. Poznati su ostali njegovi nastupi u Maurizio Costanzo Showu gdje je, na goruću dirigentovu molbu, na licu mjesta mogao improvizirati kratke pjevane komične priče, prateći se na lošoj gitari i parodirajući brazilske kantautore. Stihovi su mu se, pak, pojavljivali u brojnim kontrakulturnim ili satiričnim časopisima: od "loših momaka" "Tango", "Il Male" i "Cuore", do čistije stripovskih i golijardskih časopisa poput "Comixa". Ostale su nezaboravljene i neke njegove intervencije i suradnje s novinama "il manifesto".

Rođen 1953., rođen u Toskani kao i većina naših komičara, počeci su mu daleko od glumačke karijere. Njegov prvi posao bio je, naime, posao knjižničara, na kojem je radio najmanje deset godina. Privučen glazbom, a prije svega produkcijom kantautora koji su bili u modi 70-ih, počeo je i sam skladati neke pjesme dok nije objavio nekoliko ploča, među kojima je i album pod nazivom "Boulevard". Iste godine snima "Tango dei Miracoli", objavljen samo na kioscima s ilustracijama Mila Manare i tri albuma za CGD; 1989. izašao je njegov "Racconti Picareschi" u kojem je pokazao svoje pjevačko umijeće irecitativi. Dvije godine kasnije snimio je album “Ne budi ljubav” za glazbeno izdanje Rossodisera. Godine 1994. izlazi disk "Temporale" u izdanju Sonyja, a slijedeće godine slijedi "When the dancers come", za glazbena izdanja EMI. Među pjesmama u njegovom repertoaru treba spomenuti barem "Pjesma stopala" i "Imam vezu".

U međuvremenu, stripovska vokacija nevjerovatno si probija put, što on ima priliku iskoristiti i provesti u praksi na jednom od najprestižnijih i tradicionalnih mjesta u ovoj oblasti: "Zelig" u Milanu. Debitirao je 1975. godine, dakle sa samo dvadeset dvije godine. Njegova istraživačka tjeskoba navodi ga da izbjegava sve dekodirane kanone i klišeje, kako u pogledu onoga što se obično smatra radom komičara i zabavljača, tako i u pogledu onoga što se obično podrazumijeva pod pridjevom "intelektualac". Ukratko, kao senzibilan i nekonvencionalan umjetnik, uvijek je odbijao udobna etiketiranja, ali i opasne guru stavove. Godine 1975., zajedno s Lu Colombo (Luisa Colombo), napisao je tekst povijesne pjesme, Maracaibo : koju je otpjevala sama Colombo, no pjesma je ugledala svjetlo dana tek 1981.

Unatoč tome što je njegova aktivnost uvelike prožeta istraživanjem i vrlo osobnim konotacijama, David Riondino ne želi se predstavljati kao intelektualac ili maitrè-a-penser ,onih kojih danas ima toliko u šarenom svijetu zabave. Likovi koji tu ulogu često i rado uzurpiraju ispočetka, također zbog stanovite samodopadnosti masovnih medija. Doista, u jednom intervjuu, Riondino je definirao intelektualca na sljedeći način: "fizička osoba, koja komunicira, koja sudjeluje, koja zna transformirati svoje iskustvo u nešto što također služi drugima, koja ne pretvara znanje u moć, koja ima sentimentalnu ideju komuniciranja i traži novi jezik". I upravo u toj perspektivi razvija se glumačko istraživanje, s izvedbama koje stvaraju mješavinu glazbe, pisanja i crteža."

Što se tiče njegove kazališne karijere, njegovo iskustvo datira iz 1989. godine kada je s Paolom Rossijem , postavio je "Call me Kowalski" i, potom, "La commedia da due lire". ". U kazališnoj sezoni 93/94. bio je na pozornici uz Sabinu Guzzanti, Paola Bessegata i Antonija Cataniju s "O patria mia", režija Giuseppea Bertoluccija

Godine 1996. debitirala je drama koju je interpretirao i napisao "Solo con un piazzato bianco", vrlo neformalan susret s publikom, gdje se izmjenjuju balade, glazbene igre, portreti drugih kantautoramonolozi, koji se vrte oko teme pjesme, koji uvode improvizaciju. Godine 1997. surađivao je s glazbenim ansamblom "Suono e Oltre" u emisiji "Rombi e Milonghe" i započeo plodnu suradnju s Dariom Vergassolom u "I Cavalieri del Tornio". "Recital per due", koji je debitirao u kazalištu Parioli u Rimu u travnju 2001.

Televizijska karijera, s druge strane, krenula je od 1988. Kroz izmišljanje zbunjenih i vrlo zabavnih likova, pola između invencije i autobiografije, svojom prisutnošću boji brojne emisije, koje su vrlo brzo postale, kako kažu, "kultne" emisije. Riječ je o invencijama koje će rijetko naći primjere koji mogu držati korak s invencijom i komedijom poput "Lupo Solitario", "Fuori Orario", "Va Pensiero", "Aperto per ferie", "L'Araba Fenice". No, lik koji ga zapravo lansira široj javnosti je, kao što je već spomenuto, Joao Mesquinho, "brazilski kantautor", omamljeni gost institucionalne i jezično konvencionalne Costanzove dnevne sobe

Godine 1995. sudjelovao je na Sanremu zajedno sa Sabinom Guzzanti s pjesmom "Troppo Sole". Iste godine s Darijom Bignardi vodi program "A tutto volume" na Italia 1, program knjiga koji je napravio izmjenu ritmova i jezika, fuziju između različitih komunikacijskih planova(narativno, vizualno, glazbeno) jedna je od njegovih prednosti. Ponovno je u sezoni 95/96 sudjelovao u "Giostra di fine anno" koju je vodio Renzo Arbore za Rai International i ponovio na Raiuno. Godine 1997. predstavio je "Gradara Ludens", uz pratnju velikih imena talijanske zabave i kulture kao što su Umberto Eco, Roberto Benigni, Francesco Guccini, Alessandro Bergonzoni i Stefano Bartezzaghi. Od 1997. godine do danas čest je gost emisije "Quelli che il Calcio". Godine 1999. podržavao je Fabia Fazia u emisiji "Ultimo waltz", emitiranoj na Raidueu.

Godine 2000. bio je gost u raznim emisijama uključujući "Per un fistful of books" koju je vodio Patrizio Roversi i "De Gustibus", obje emitirane na Raitreu.

David Riondino je, međutim, bio vrlo aktivan i na kinematografskom polju, paralelno s nastupima na televiziji. Njegov prvi film, "Kamikazen" glumi ga s nerazdvojnim Paolom Rossijem, istim suputnikom kazališnih avantura. Ubrzo nakon toga igra ulogu grofa iz osamnaestog stoljeća u filmu "Cavalli si nasce", filmskom debiju ilustratora Sergia Staina. Godine 1991. glumio je, uz Giulija Brogia i Ivana Marescottija, u filmu "La Cattedra", prema jednoj od njegovih tema, u režiji Michelea Sordilla.

1996. godine debitirao je kao redatelj filmom "Cuba Libre (Velocipedi ai Tropici)" sa Sabinom u glavnoj uloziGuzzanti, Adolfo Margiotta i Antonio Catania. Iste godine sudjeluje u filmu "Ilona dolazi s kišom".

Zajedno s Dariom Vergassolom 2007. vodi emisiju "Vasco De Gama" na Radiju 2, dok od 2006. vodi "Il Dottor Djembe", koji se emitira na Radiju 3.

2012. svjedočio je kao svjedok i oštećenik u procesu protiv Gianfranca Lande, "Madoff dei Parioli" optuženog da je prevario tisuću rimskih "VIP osoba". Rekao je da je platio 450 tisuća eura te da je 2009. iskoristio porezni štit, osporavanu odredbu Berlusconijeve vlade, kako bi u Italiju pokušao vratiti novac iznesen u inozemstvo i ukraden od poreznih vlasti. Riondino je, govoreći u emisiji Radija 24, izjavio:

U rujnu 2015. sudjelovao je u inicijativi časopisa Musica Jazz u spomen na Sergia Endriga za desetu godišnjicu njegove smrti: u tom kontekstu interpretirao je splet pjesama ovog kantautora zajedno sa Stefanom Bollanijem u zbirci Moments of jazz .