Biografija • Jedan, nijedan, sto hiljada

David Riondino je izuzetan pjevač, pisac, dramaturg, glumac, režiser i improvizator. Njegovi nastupi u emisiji Maurizia Costanza ostali su poznati, gdje je, na vruće dirigentske molbe, mogao na licu mjesta improvizirati kratke otpjevane komične priče, prateći se uz jadnu gitaru i parodirajući brazilske kantautore. Njegovi su se stihovi, s druge strane, pojavljivali u brojnim kontrakulturnim ili satiričnim časopisima: od "loših momaka" "Tango", "Il Male" i "Cuore", do čisto stripovskih i golijadskih časopisa poput "Comixa". Ostale su nezaboravne i neke od njegovih intervencija i saradnje sa listom "il manifesto".

Rođen 1953. godine, rođen u Toskani kao i većina naših komičara, počeci ga vide daleko od glumačke karijere. Njegov prvi posao, zapravo, bio je bibliotekar, a na toj funkciji je bio najmanje deset godina. Privučen muzikom, a prije svega produkcijom kantautora koji su bili u modi 70-ih godina, počeo je samostalno da komponuje neke pjesme sve dok nije izdao i nekoliko ploča, među kojima je i album pod nazivom "Bulevar". Iste godine snimio je "Tango dei Miracoli", objavljen samo na kioscima sa ilustracijama Mila Manare i tri albuma za CGD; 1989. izlazi njegov "Racconti Picareschi" u kojem je pokazao svoje pjevačko umijeće irecitativi. Dvije godine kasnije snimio je album "Ne budi ljubav" za muzička izdanja Rossodisera. Godine 1994. izašao je disk "Temporale" u izdanju Sonyja, a naredne godine "When the dancers come", za EMI muzička izdanja. Među pjesmama na njegovom repertoaru su barem spomenuti "Pesma stopala" i "Imam vezu".

U međuvremenu, komična vokacija se uvelike probija, što ima priliku da iskoristi i primeni u jednom od najprestižnijih i najtradicionalnijih mesta u ovoj oblasti: "Zelig" u Milanu. Njegov debi bio je 1975. godine, sa samo dvadeset dvije godine. Njegova istraživačka anksioznost navodi ga da izbjegava sve dekodirane kanone i klišee, kako u pogledu onoga što se obično smatra djelom komičara i zabavljača, tako i u pogledu onoga što se obično podrazumijeva pod pridjevom "intelektualac". Ukratko, kao osjetljiv i nekonvencionalan umjetnik, uvijek je odbijao udobno etiketiranje, ali i opasne guru stavove. Godine 1975, zajedno sa Luom Kolombom (Luisa Colombo), napisao je tekst istorijske pesme, Maracaibo : koju je otpevala sama Kolombo, pesma je ugledala svetlost tek 1981.

Iako je njegova aktivnost u velikoj mjeri prožeta istraživanjem i vrlo ličnim konotacijama, David Riondino ne želi da se predstavlja kao intelektualac ili maitrè-a-penser ,onih koje danas ima u izobilju u živopisnom svijetu zabave. Likovi koji često i rado uzurpiraju tu ulogu od nule, također zbog izvjesnog samozadovoljstva masovnih medija. Zaista, u jednom intervjuu, Riondino je ovako definisao intelektualca: „fizička osoba, koja komunicira, koja učestvuje, koja zna da transformiše svoje iskustvo u nešto što takođe služi drugima, koja ne pretvara znanje u moć, koja ima sentimentalnu ideju komunicira i traži novi jezik". I upravo u toj perspektivi se razvija glumačko istraživanje, sa predstavama koje stvaraju mešavinu muzike, pisanja i crteža."

Što se tiče njegove pozorišne karijere, njegovo iskustvo datira iz 1989. godine kada je sa Paolom Rossijem , postavio je "Zovi me Kowalski", a potom i "La commedia da due lire". U pozorišnoj sezoni 93/94 bio je na sceni zajedno sa Sabinom Guzzanti, Paolom Besegatom i Antoniom Cataniom sa "O patria mia", u režiji Giuseppea Bertoluccija

1996. godine predstavom koju je interpretirao i napisao debitovao je "Solo con un piazzato bianco", vrlo neformalni susret s publikom, gdje se izmjenjuju balade, muzičke igre, portreti drugih kantautora.monolozi, koji se vrte oko teme pesme, koji uvode improvizaciju. 1997. godine sarađuje sa muzičkim ansamblom "Suono e Oltre" u emisiji "Rombi e Milonghe" i započinje plodno partnerstvo sa Dariom Vergassolom u "I Cavalieri del Tornio". "Recital per due", koji je debitovao u Teatru Parioli u Rimu u aprilu 2001.

S druge strane, njegova televizijska karijera je počela od 1988. Izmišljanjem zbunjenih i vrlo zabavnih likova, pola između izum i autobiografiju, on svojim prisustvom boji brojne emisije, koje su vrlo brzo postale, kako kažu, "kultne" emisije. Riječ je o izumima koji će rijetko naći druge primjere koji su u stanju da idu u korak sa izumom i komedijom, kao što su "Lupo Solitario", "Fuori Orario", "Va Pensiero", "Aperto per ferie", "L'Araba Fenice". Međutim, lik koji ga zaista lansira u širu javnost je, kao što je već spomenuto, Joao Mesquinho, "brazilski kantautor", ošamućeni gost institucionalne i konvencionalne, u jezičkom smislu, Costanzove dnevne sobe

1995. godine učestvuje u Sanremu zajedno sa Sabinom Guzzanti sa pjesmom "Troppo Sole". Iste godine vodi sa Darijom Bignardi program "A tutto volume" na Italia 1, program knjige koji je napravio izmjenu ritmova i jezika, fuziju između različitih komunikacijskih planova(narativni, vizuelni, muzički) jedna od njegovih prednosti. Ponovo je u sezoni 95/96 učestvovao u "Giostra di fine anno" koju je dirigovao Renzo Arbore za Rai International i ponovio na Raiuno. Godine 1997. predstavio je "Gradara Ludens", u pratnji velikih imena italijanske zabave i kulture kao što su Umberto Eco, Roberto Benigni, Francesco Guccini, Alessandro Bergonzoni i Stefano Bartezzaghi. Od 1997. do danas bio je čest gost emisije "Quelli che il Calcio". 1999. podržao je Fabija Fazija u emisiji "Ultimo waltz", emitiranoj na Raidueu.

Godine 2000. gostovao je u raznim programima uključujući "Per un fstful of books" pod dirigentskom palicom Patrizio Roversi i "De Gustibus", oba emitirana na Raitreu.

David Riondino je, međutim, bio vrlo aktivan i na polju kinematografije, paralelno sa svojim nastupima na televiziji. U svom prvom filmu "Kamikazen" glumi ga s nerazdvojnim Paolom Rossijem, istim pratiocem pozorišnih avantura. Ubrzo nakon toga igra ulogu grofa iz osamnaestog veka u "Cavalli si nasce", filmskom debiju ilustratora Sergija Staina. Godine 1991. igrao je zajedno sa Giuliom Brogijem i Ivanom Marescottijem u filmu "La Cattedra", snimljenom prema jednoj od njegovih tema, u režiji Michelea Sordilla.

1996. godine debitirao je kao redatelj filmom "Cuba Libre (Velocipedi ai Tropici)" sa Sabinom u glavnoj ulozi.Guzzanti, Adolfo Margiotta i Antonio Catania. Iste godine učestvuje u filmu "Ilona dolazi s kišom".

Zajedno sa Dariom Vergassolom 2007. godine vodi emisiju "Vasco De Gama" na Radiju 2, dok od 2006. vodi "Il Dottor Djembe", emitovanu na Radiju 3.

Godine 2012. svjedočio je kao svjedok i oštećeni u procesu protiv Gianfranca Landea, "Madoff dei Parioli" optuženog za prevaru hiljadu rimskih "VIP-a". On je rekao da je platio 450 hiljada eura i da je 2009. godine koristio poreski štit, spornu odredbu Berluskonijeve vlade, da pokuša vratiti u Italiju novac iznet u inostranstvu i ukraden od poreskih vlasti. Riondino je, govoreći u emisiji Radija 24, izjavio:

U septembru 2015. učestvovao je u inicijativi časopisa Musica Jazz u znak sjećanja na Sergija Endriga za desetu godišnjicu njegove smrti: u ovom kontekstu interpretirao je splet pjesama kantautora zajedno sa Stefanom Bollanijem u zbirci Moments of jazz .