Biografija • Snimanje filmova, vrtenje u krug

Rođen u Bruniku (u pokrajini Bolzano) 19. avgusta 1953. godine u porodici učitelja, Nanni Moretti je odrastao u Rimu, što je u svakom slučaju i svrhe su postale njegov usvojeni grad. Kao tinejdžer gaji dvije velike strasti: bioskop i vaterpolo. Ako će za njegovu prvu ljubav biti potrebno sačekati određeno ljudsko i umjetničko sazrijevanje prije nego što ga vidi na poslu, baci se naglavačke u vaterpolo, uspjevši čak i da bude upisan u redove Lacija u Seriji A i naknadno pozvan u omladinske reprezentacije.

Kada govorimo o Nanni Morettiju, ne može se ne spomenuti njegovo političko opredjeljenje koje je oduvijek bilo centralno u životu ovog umjetnika. Nekoliko godina je zapravo bio vrlo uključen u ljevičarsku politiku i, nakon perioda stagnacije, trenutno je ponovo u modi kao moralni vodič tzv.

Moretti je tvrdoglavo slijedio put do kina. Nakon klasične srednje škole prodao je svoju kolekciju maraka kako bi kupio filmsku kameru, čime je uspio ostvariti svoj san o snimanju dva kratka filma sa ograničenim budžetom: sada nedostižnih "Poraz" i "Patè de bourgeois" (1973). Tri godine kasnije snimio je svoj prvi, legendarni igrani film, „Ja sam autarhista“, koji je skoro postao figura govora. Film se bavi odnosimameđuljudskih odnosa, ljubavi i razočaranja generacije nakon 68. godine i nije mogao postati, kao i generacijska himna, filmski simbol epohalne klime.

Godine 1978. Moretti konačno ulazi u svijet profesionalne kinematografije sa izvanrednim, ćudljivim i ekscentričnim "Ecce Bombo". Film iz kojeg je opljačkano bezbroj šala i tipičnih situacija, među kojima zabavna epizoda u kojoj se protagonista (sam Moreti), u razgovoru sa prijateljem, na pitanje "Kako kampirate?", osjeća kaže: „Ali... rekao sam ti: idem okolo, vidim ljude, obilazim, upoznajem, radim stvari“.

Nakon uspjeha koji je doživio Ecce Bombo, uslijedili su i drugi uspješni filmovi, poput "Sogni d'oro" (1981, Zlatni lav u Veneciji), "Bianca" (1983), "La mass è finite" ( 1985, Srebrni medvjed u Berlinu), "Palombella rossa" (1989) i jedno od apsolutnih remek-djela italijanske kinematografije, "Caro Diario" (1993, nagrada za najbolju režiju u Cannesu); onda je nemoguće ne spomenuti "Aprile" (1998), još jedan bunar iz kojeg se crpe vicevi. Konačno, jednoglasno priznanje za dirljiv i izuzetno dirljiv film, nedvosmisleni izraz duboko humanog umjetnika, kao što je "Sonova soba" (2001.) stiglo je nedavno.

Moretti, koji je uvijek energično branio svoju nezavisnost i originalnost i na produkcijskom nivou (osnovao jeu svrhu vrijednog "Sacherovog filma"), sudjelovao je kao protagonista u nekoliko filmova, od kojih su mnogi s civilnom pozadinom. Vrlo uzdržan, reditelj ima loš odnos s medijima i rijetko daje intervjue. On govori samo onda kada zaista osjeti hitnost i koristi čudesno "oružje" svoje umjetnosti umjesto banalnih riječi.

Nakon svog "Il caimano" (2006) - inspirisan likom Silvija Berluskonija i predstavljen u jeku predizborne kampanje za političke izbore iste godine - protagonista je i scenarista filma "Caos Calmo" (2008) u režiji Antonela Grimaldija.

Njegov jedanaesti film, snimljen u Rimu, izašao je u bioskope sredinom aprila 2011. godine i nosio je naziv "Habemus Papam". Za njegov sledeći rad treba da sačekamo do aprila 2015, kada izlazi "Moja majka" sa Margaritom Buj, Džonom Turturom, Đulijom Lazarini i sam Nani Moreti: delimično biografski (alter ego mu je ženski), film govori o teškom periodu uspješne režiserke, rastrzane između seta svog novog filma i privatnog života.

Vraća se da snimi novi film nakon nekoliko godina, 2021., sa " Tri sprata ": to je prvi film u kojem odlučuje da se bazira na tuđem radu, a ne na originalnu temu.