Biografija • Snimanje filmova, u krug

Rođen u Brunicu (u pokrajini Bolzano) 19. kolovoza 1953. u obitelji učitelja, Nanni Moretti je odrastao u Rimu, što je u konačnici i svrhe postao njegov usvojeni grad. Kao tinejdžer gaji dvije velike strasti: kino i vaterpolo. Ako će za njegovu prvu ljubav trebati pričekati određeno ljudsko i umjetničko sazrijevanje prije nego što ga vidimo na djelu, bezglavo se baca u vaterpolo, čak se uspijeva upisati u redove Lazija u Serie A i naknadno pozivati ​​za omladinska reprezentacija.

Govoreći o Nanniju Morettiju, ne može se ne spomenuti njegovo političko opredjeljenje koje je oduvijek bilo središte života ovog umjetnika. Nekoliko je godina zapravo bio vrlo angažiran u ljevičarskoj politici, a nakon razdoblja stagnacije trenutačno je ponovno u modi kao moralni vodič tzv. "kružnih tokova".

Moretti je tvrdoglavo slijedio put do filma. Nakon klasične gimnazije prodao je svoju zbirku poštanskih maraka za kupnju filmske kamere, čime je uspio ostvariti svoj san da s ograničenim budžetom snimi dva kratka filma: danas nedostupni "Poraz" i "Patè de bourgeois" (1973.). Tri godine kasnije snimio je svoj prvi, legendarni igrani film, onaj "Ja sam autarhist", koji je gotovo postao figura. Film se bavi odnosimameđuljudskih odnosa, ljubavi i razočarenja generacije post-68 i nije mogao postati, kao ni generacijska himna, film-simbol epohalnog podneblja.

1978. Moretti konačno ulazi u svijet profesionalne kinematografije s izvanrednim, ćudljivim i ekscentričnim "Ecce Bombo". Film iz kojeg je opljačkano bezbroj šala i tipičnih situacija, među kojima je i zabavna epizoda u kojoj protagonist (sam Moretti) u razgovoru s prijateljem, na pitanje "Kako kampirate?", osjeća: "Ali... rekao sam ti: idem okolo, vidim ljude, snalazim se, upoznajem, radim stvari".

Nakon uspjeha koji je doživio Ecce Bombo, uslijedili su uspješni filmovi poput "Sogni d'oro" (1981., Zlatni lav u Veneciji), "Bianca" (1983.), "La mass è finite" ( 1985., Srebrni medvjed u Berlinu), "Palombella rossa" (1989.) i jedno od apsolutnih remek-djela talijanske kinematografije "Caro Diario" (1993., nagrada za najbolju režiju u Cannesu); onda je nemoguće ne spomenuti "Aprile" (1998.), još jedan izvor iz kojeg su izvučene doskočice. Konačno, jednoglasno priznanje za dirljiv i vrlo dirljiv film, nedvosmislen izraz duboko ljudskog umjetnika, kao što je "The Son's Room" (2001.) je nedavno.

Moretti, koji je uvijek gorljivo branio svoju neovisnost i originalnost i na produkcijskoj razini (utemeljioza potrebe dragocjenog "Sacher filma"), sudjelovao je kao protagonist u nekoliko filmova, od kojih su mnogi imali civilnu pozadinu. Vrlo suzdržan, redatelj ima loš odnos s medijima i rijetko daje intervjue. Govori samo kada stvarno osjeti hitnost i koristi se čudesnim "oružjem" svoje umjetnosti, a ne banalnim riječima.

Nakon svog "Il caimana" (2006.) - inspiriranog likom Silvija Berlusconija i predstavljenog u jeku predizborne kampanje za političke izbore iste godine - protagonist je i scenarist "Caosa" Calmo" (2008.) u režiji Antonella Grimaldija.

Njegov jedanaesti film, snimljen u Rimu, pušten je u kina sredinom travnja 2011. pod nazivom "Habemus Papam". Za njegov sljedeći rad treba pričekati travanj 2015., kada izlazi "Moja majka", u kojem glume Margherita Buy, John Turturro, Giulia Lazzarini i sam Nanni Moretti: dijelom biografski (njegov alter ego je žensko), film govori o teškom razdoblju uspješne redateljice, razapeta između seta novog filma i privatnog života.

Vraća se snimiti novi film nakon nekoliko godina, 2021., s " Tri kata ": to je prvi film u kojem se odlučuje bazirati na tuđem radu, a ne na predmetnom izvorniku.