Biografija • Novinarstvo koje postaje istorija

Veliki italijanski novinar rođen je 9. avgusta 1920. u Lizzanu u Belvedereu, malom gradu na toskansko-emilijskim Apeninima u pokrajini Bolonji. Skromnog porijekla, otac mu je radio kao pomoćnik u magacinu u šećerani, dok mu je majka bila obična domaćica.

Obdaren urođenim talentom za pisanje, odmalena se pokazao kao posebno upućen u književne predmete. Hronike govore i o jednom od njegovih čuvenih "podviga", odnosno kada je papi čak saopštena njegova posebno uspješna tema.

Sa osamnaest godina, kada je postao punoletan, posvetio se novinarstvu, ne napuštajući studije. Prve korake u karijeri čini radeći posebno kao reporter u Resto del Carlino, a sa samo dvadeset i jednom godinom postaje profesionalac. To je, zapravo, bila minimalna dob za upis u stručni registar. Kao što vidite, ukratko, Biagi je spaljivao sve bine. U međuvremenu, širom Evrope tinja klica rata koji će, jednom pokrenut, neminovno imati reperkusije iu životu mladog i preduzimljivog novinara.

Početkom Drugog svjetskog rata, naime, pozvan je na oružje i nakon 8. septembra 1943. godine, da se ne bi pridružio Republici Salò, prešao je liniju fronta pridruživši separtizanske grupe koje su djelovale na Apeninskom frontu. 21. aprila 1945. sa savezničkim trupama ušao je u Bolonju i iz mikrofona Pwb-a objavio kraj rata.

Poslijeratni period u Bolonji bio je period brojnih inicijativa za Biagija: osnovao je nedjeljnik "Cronache" i novine "Cronache sera". Od ovog trenutka počinje velika karijera onoga što će postati jedan od najomiljenijih italijanskih novinara ikada. Ponovno angažiran u Resto del Carlino (onih godina Giornale dell'Emilia), u ulozi dopisnika i filmskog kritičara, ostat će u analima za nezaboravne reportaže o poplavama Polesine.

Prvi istinski prestižni zadatak dobio je u godinama od 1952. do 1960. godine gdje je, preselivši se u Milano, režirao nedjeljnik "Epoca". Nadalje, odmah je zadržao vrlo blizak odnos s televizijskim medijem, medijskim alatom koji je uvelike doprinio proširenju njegove popularnosti i učinio ga voljenim čak i od manje kulturnih i pismenih klasa.

Njegov ulazak u Rai datira iz 1961. godine i u praksi traje do danas. Mora se naglasiti da je Biagi uvijek iskazivao riječi zahvalnosti i naklonosti prema ovoj kompaniji kojoj je, nesumnjivo, dao i toliko toga. Tokom svog prisustva u hodnicima viale Mazzini, uspeo je da postane direktorDnevnik dok je 1962. godine osnovao prvu televizijsku gravuru "RT". Nadalje, 1969. godine kreira program prilagođen njemu i njegovim sposobnostima, čuvenu "O njoj kažu", na osnovu intervjua sa poznatim ličnostima, što je jedna od njegovih specijalnosti.

Bile su to godine intenzivnog rada i ne malo zadovoljstva. Biagi je veoma tražen i njegov potpis se postepeno pojavljuje u La Stampi (čiji je dopisnik desetak godina), la Repubblica, Corriere della sera i Panorama. Nezadovoljan, započinje radnju pisca koja nikada nije prekinuta i koja ga je uvijek vidjela na vrhu ljestvice prodaje. Zapravo, možemo sa sigurnošću reći da je novinar prodao nekoliko miliona knjiga tokom godina.

Također je televizijsko prisustvo, kao što je spomenuto, konstantno. Glavne televizijske emisije koje je vodio i osmislio Biagi su "Proibito", istraga o aktuelnim događajima ove sedmice i dva glavna ciklusa međunarodnih istraga, "Douce France" (1978) i "Made in England" (1980). Ovome se mora dodati i značajan broj izvještaja o trgovini oružjem, mafiji i drugim vrlo aktuelnim temama italijanskog društva. Tvorac i voditelj prvog ciklusa "Filmskog dosijea" (datirano 1982.), te "Ovaj vek: 1943. i okolina", 1983. godine, osvojio je publiku i brojnim drugim programima: "1935. i okolina", " TerzaB", "Facciamo l'appello (1971)", "Linea directive (1985, sedamdeset i šest epizoda)"; 1986. predstavio je petnaest epizoda nedeljnika "Spot", a '87. i '88. , "Il caso" (odnosno jedanaest, odnosno osamnaest epizoda), 1989. se još borio sa "Direktnom linijom", a u jesen su ga pratili "Zemlje daleko (sedam filmova i sedam stvarnosti)" i "Zemlje u blizini", fokusirane na promjene u bivšim komunističkim zemljama 'Est.

Od 1991. do danas, Biagi je snimao jedan televizijski program godišnje s Raijem. To uključuje "Deset zapovijedi u italijanskom stilu" (1991.), " Priča" (1992), "Na nas je red", "Maov dugi marš" (šest epizoda o Kini), "Suđenje na suđenju Tangentopoli" i "Istrage Enza Biagija".

1995. "Il Fatto", petominutni dnevni program o italijanskim događajima i ličnostima, koji se nastavlja u svim narednim sezonama, uvek sa veoma visokim procentom gledanosti. 1998. godine predstavio je dva nova programa, "Fratelli d'Italia" i "Cara Italia“, dok je u julu 2000. godine došao red na „Signore e Signore“. S druge strane, "Giro del mondo" datira iz 2001. godine, putovanje između umjetnosti i književnosti: osam epizoda s nekim od velikih pisaca dvadesetog vijeka. Nakon sedamsto epizoda "Il Fatto", Biagi je bio u središtu žestokih kontroverzi zbog svog navodnog negativnog frakcionizma prema tadašnjem predsjednikuSavjeta Silvio Berlusconi, koji je izričito zamjerio novinaru da nije fer. Upravni odbor Raija, iako nije službeno prihvatio ove kritike, u svakom slučaju je izmijenio originalni i prestižni termin programa (postavljen ubrzo nakon završetka večernjih vijesti) što će, nakon protesta samog Biagija, teško da će ponovo vidi svetlo.

Nakon pet godina šutnje, vratio se na TV u proljeće 2007. godine sa programom "RT - Gravure Television".

Zbog srčanih problema Enzo Biagi je preminuo u Milanu 6. novembra 2007.

Tokom svoje duge karijere objavio je preko osamdeset knjiga.