Biografija • Novinarstvo koje postaje povijest

Veliki talijanski novinar rođen je 9. kolovoza 1920. u Lizzanu u Belvedereu, gradiću u toskansko-emilijskim Apeninima u pokrajini Bologna. Skromnog podrijetla, otac mu je radio kao pomoćni skladištar u tvornici šećera, dok mu je majka bila jednostavna domaćica.

Obdaren urođenim talentom za pisanje, odmalena se pokazao kao osobito upućen u književne teme. Kronike bilježe i jedan od njegovih poznatih "podviga", odnosno kada je o posebno uspješnoj njegovoj temi izvijestio čak i Papu.

Nakon osamnaeste godine života, nakon punoljetnosti, posvetio se novinarstvu, ne napuštajući studij. Prve korake u karijeri čini radeći kao izvjestitelj u Resto del Carlino, a sa samo dvadeset i jednom godinom postaje profesionalac. To je, naime, bila minimalna dob za upis u stručni registar. Kao što vidite, ukratko, Biagi je spaljivao sve pozornice. U međuvremenu, diljem Europe tinja klica rata koji će se, jednom pokrenut, neminovno odraziti i na život mlade i poduzetne novinarke.

Izbijanjem Drugoga svjetskog rata, naime, pozvan je pod oružje, a nakon 8. rujna 1943., kako ne bi prešao u Republiku Salò, prešao je crtu bojišnice pridruživši separtizanske skupine koje su djelovale na apeninskoj fronti. 21. travnja 1945. ušao je sa savezničkim trupama u Bolognu i iz mikrofona Pwb-a proglasio kraj rata.

Poslijeratno razdoblje u Bologni za Biagija je bilo razdoblje brojnih inicijativa: osnovao je tjednik "Cronache" i novine "Cronache sera". Od ovog trenutka počinje velika karijera jednog od najomiljenijih talijanskih novinara ikada. Ponovno angažiran u Resto del Carlino (tada Giornale dell'Emilia), u ulozi dopisnika i filmskog kritičara, ostat će zapisan u analima po nezaboravnim reportažama o poplavama Polesine.

Prvi doista prestižni angažman dobio je u godinama od 1952. do 1960. gdje je, preselivši se u Milano, vodio tjednik "Epoca". Nadalje, odmah je zadržao vrlo blizak odnos s televizijskim medijem, medijskim alatom koji je uvelike pridonio proširenju njegove popularnosti i učinio ga voljenim čak i kod manje kulturnih i pismenih klasa.

Njegov ulazak u Rai datira iz 1961. godine i traje u praksi do danas. Mora se naglasiti da je Biagi uvijek izražavao riječi zahvalnosti i naklonosti prema ovoj tvrtki kojoj je, nesumnjivo, i sam toliko dao. Tijekom svoje prisutnosti u hodnicima viale Mazzini, uspio je postati direktoromVijesti dok je 1962. osnovao prvu televizijsku gravuru "RT". Nadalje, 1969. godine kreirao je program po svojoj mjeri i njegovim sposobnostima, čuvenu "Kažu o njoj", temeljenu na intervjuima s poznatim osobama, što je jedna od njegovih specijalnosti.

Bile su to godine intenzivnog rada i ne malog zadovoljstva. Biagi je vrlo tražen i njegov se potpis postupno pojavljuje u La Stampi (čiji je dopisnik desetak godina), La Repubblici, Corriere della sera i Panorami. Nezadovoljan, započinje aktivnost pisca koja nikada nije prekinuta i koja ga je uvijek dovodila na vrhove ljestvica prodaje. Zapravo, sa sigurnošću možemo reći da je novinar tijekom godina prodao nekoliko milijuna knjiga.

Također je prisutnost televizije, kao što je spomenuto, stalna. Glavne televizijske emisije koje vodi i osmišljava Biagi su "Proibito", aktualna istraga o događajima tjedna i dva velika ciklusa međunarodnih istraživanja, "Douce France" (1978.) i "Made in England" (1980.). Njima treba dodati i znatan broj reportaža o trgovini oružjem, mafiji i drugim vrlo aktualnim temama talijanskog društva. Tvorac i voditelj prvog ciklusa "Filmski dosje" (iz 1982.), te "Ovo stoljeće: 1943. i okolica", 1983., osvojio je javnost i brojnim drugim emisijama: "1935. i okolica", " TerzaB", "Facciamo l'appello (1971.)", "Linea directive (1985., sedamdeset i šest epizoda)"; 1986. predstavio je petnaest epizoda tjednika "Spot", a '87. i '88. , "Il caso" (odnosno jedanaest i osamnaest epizoda), 1989. još se hvatao u koštac s "Izravnom linijom", a najesen su slijedile "Zemlje daleke (sedam filmova i sedam stvarnosti)" i "Zemlje u blizini", fokusirane na promjene u bivšim komunističkim zemljama 'Esta.

Od 1991. do danas, Biagi je napravio jedan televizijski program godišnje s Rai. To uključuje "Deset zapovijedi na talijanski način" (1991.), " Priča" (1992.), "Mi smo na redu", "Maov dugi marš" (šest epizoda o Kini), "Suđenje tangentopolskom procesu" i "Istrage Enza Biagija".

1995. stvorio je "Il Fatto", petominutni dnevni program o talijanskim događajima i ličnostima, koji se nastavlja u svim narednim sezonama, uvijek s vrlo visokim postocima gledanosti. Godine 1998. predstavio je dva nova programa, "Fratelli d'Italia" i "Cara". Italia“, dok je u srpnju 2000. godine na red došla „Signore e Signore“. S druge strane, "Giro del mondo" datira iz 2001., putovanje između umjetnosti i književnosti: osam epizoda s nekim od velikih pisaca dvadesetog stoljeća. Nakon sedam stotina epizoda "Il Fatto", Biagi je bio u središtu žučnih kontroverzi zbog svog navodnog negativnog frakcionaštva prema tadašnjem predsjednikuVijeća Silvio Berlusconi, koji je novinaru izričito zamjerio nepoštenost. Upravni odbor Raija, iako službeno ne podržava ove kritike, u svakom je slučaju izmijenio izvorni i prestižni termin programa (postavljen nedugo nakon završetka večernjih vijesti) koji, nakon prosvjeda samog Biagija, teško da će ponovno vidjeti svjetlo.

Nakon pet godina šutnje, na TV se vraća u proljeće 2007. s programom "RT - Gravure Television".

Zbog srčanih problema Enzo Biagi preminuo je u Milanu 6. studenog 2007.

Tijekom svoje vrlo duge karijere objavio je preko osamdeset knjiga.