Biografija • Bijeli Jimi Hendrix

U vremenima loše uštimanih pjevača, isključivo plesnih pjesama i repera koji poznaju samo elektronske uređaje i uzorkovane zvukove muzičkih instrumenata, ime Stevie Ray Vaughan je jedan od onih koje treba zapisati u svoj dnevnik dragocjenih stvari.

Gitarski heroj koliko i uvijek (u društvu uglednih kolega, posebno crnaca, bijelca iz Teksasa, kojeg neki zovu bijeli Jimi Hendrix), Stevie je rođen 3. oktobra 1954. godine u Dallasu (Texas, SAD), odmah demonstrirajući praktički vitalnu vezu sa muzikom i sa njenim najduhovnijim i „drevnijim“ delom: bluzom.

Gitari prilazi zahvaljujući svom starijem bratu Jimmyju, budućem gitaristu Fabulous Thunderbidsa, koji mu ne samo da nudi značajne umjetničke naznake kao instrumentalista, već ga uvodi u slušanje svih legendi tog muzičkog žanra . U trenucima opuštanja, ali ne samo, unutar zidova kuće Vaughan neprestano odzvanjaju note majstora poput Alberta Kinga, Otisa Rusha, Lonnieja Macka, na radost Rayovih osjetljivih ušiju, uvijek spremnih da ukradu sve najsitnije detalje. ta sveta čudovišta.

Nakon prvih proba dua sa svojim bratom u nekom klasičnom lokalnom ansamblu, preselio se u Austin 1972. godine s ozbiljnim namjerama, odlučan da demonstrirašta vredi. Tako se vrti kao vrh iz jedne grupe u drugu, vječno nezadovoljan i uvijek u potrazi za onim "nešto više" što čini razliku i što samo pravi umjetnik može uočiti.

Između "Nightcrawlers" i "Paul Ray & the Cobras" (sa kojima je snimio "Texas Clover" 1974.), osnovao je "Triple Threat Revue" 1977. zajedno sa pjevačicom Lou Ann Burton , zatim postaje "Double Trouble" (ime je preuzeto iz naslova nikad zaboravljenog Otisa Rusha).

Godine 1979. Burton je odlučio da ode kako bi nastavio solo karijeru i od tog trenutka Double Trouble je postao trio, sa Steviejem Ray Vaughanom na vokalu i gitari, Chrisom Laytonom na bubnjevima i Tommy Shanonom na basu.

Stevie konačno pronalazi svoju idealnu ravnotežu i plodovi ovog stanja milosti počinju da se vide.

Malo ko zna da je pravi otkrivač američkog gitariste niko drugi do Mick Jagger. Harizmatični vođa Rolling Stonesa, oduševljen njegovim nastupima, prijavio ga je producentu Jerry Wexleru koji ga je odmah odveo na Montreux Jazz Festival 1982. Nastup je imao takav odjek da ga je David Bowie odlučio angažirati za snimanje svog albuma " Let's dance" i za svjetsku turneju vezanu za album; Na pola turneje Vaughan, nezadovoljan muzičkim žanrom na koji ga, u dobru i zlu, Bowie tjera (i za koju ne osjeća da odgovara sebi),odlučuje da ode.

Zahvaljujući producentu Johnu Hammondu starijem, 1983. godine konačno je snimio svoj prvi album "Texas Flood". Vaughan ima 28 godina i u punoj je umjetničkoj zrelosti: njegovi solo su neodoljivi i kristalno čisti, njegovo vladanje instrumentom je rijetkog kvaliteta. Čak se i njegov glas nimalo ne unakaže, što se pokazalo vrlo pogodnim za taj neobični žanr koji je bluz.

Sljedeće godine na red je došao "Couldn't stand the weather", drugi album koji, kao što se često dešava, izaziva velika iščekivanja. Prijem je odličan i, zaista, prevazilazi sva najluđa očekivanja: album ulazi u prvih trideset top lista, postajući zlatni rekord. U ovom albumu odlučujući je utjecaj ogromnog Jimija Hendrixa, a verzija "Voodoo Chile (Slight Return)" nije uobičajena Hendrixova imitacija, ali je pravo remek-djelo.

Sljedeći korak čini "Soul To Soul" (1985.), u kojem se uključivanje u grupu klavijaturiste Reese Wynans smatra četvrtim Double Trouble. U ovom periodu, na vrhuncu svoje vještine i slave, Stevie Ray Vaughan također učestvuje kao "gostujuća zvijezda" na albumima drugih umjetnika kao što su Johnny Copeland ("Texas Twister"), James Brown ("Gravity"), Marcia Ball ("Soulfull Dress") i sa jednim od njegovih idola, Lonnie Mackom (za "Strike Like Lightning").

Nastup u Montreuxu snimljen na albumu "Blues Explosion" mu osvaja nagraduprestižne Grammyje. Nažalost, ozbiljan element poremećaja zagađuje plodan umjetnički život gitariste: zloupotreba alkohola i droga, skriveni poroci koji ga muče već neko vrijeme.

Tokom jednog od svojih uobičajenih intenzivnih nastupa, on se sruši i hospitalizira. Strah je veliki i Stevie će morati da se suoči sa dugim periodom detoksikacije.

Povratak u studio 1989. godine poklapa se sa izdavanjem pesme "In step" kojom, takođe zahvaljujući rekordu prodaje koji prelazi milion primeraka, osvaja svoj drugi Gremi.

Godine 1990. ponovo je sarađivao sa svojim bratom na albumu Boba Dylana "Under the red sky"; kasnije snimaju razočaravajući "Family style".

27. avgusta 1990. tragedija: nakon što je prisustvovao koncertu sa Ericom Claptonom, Robertom Crayom ​​i Buddy Guyem, ulazi u helikopter koji bi trebao da ga odveze u Čikago, ali odmah nakon poletanja, zbog gusta magla koja bjesni na tom području, avion se srušio u brdo. Ova tragična fatalnost okončava kratki život Stevie Ray Vaughana, život koji je toliko zlostavljao svojim ekscesima.

Prerana smrt ga projektuje u legendu, ali muzici nepopravljivo oduzima jednog od najživljih i najosjetljivijih interpretatora.

Vrijedi se prisjetiti prekrasnog instrumentalnog komada "SRV" koji je posvetio Eric Johnson, još jedno čudovište od šest žicaovom umjetniku nakon njegove smrti.