Biografija • Kralj guštera, pesnik pozajmljen muzici

James Douglas Morrison, ili jednostavno Jim, kakav je oduvek bio za svoje obožavaoce koji mu i danas donose cveće na njegov pariški grob, rođen je u Melburnu, na Floridi, SAD, 8. decembra 1943. Pevač i tekstopisac, rok ikona, pesnik, harizmatični vođa grupe The Doors: verovatno najvažnije američke rok grupe u istoriji. Simbolično je utjelovio omladinski protest 1968. koji je eksplodirao na Univerzitetu Berkeley, a potom zahvatio cijelu Evropu, postavši za sve jedna od ikona moralne revolucije 1960-ih, koja je svoje političko oduška pronašla u pacifističkim protestima protiv rata u Vijetnamu. .

Prorok slobode, platio je životom svoje ekscese, kobno obilježene zloupotrebom alkohola i droga. Jim Morrison je, sa gitaristom Jimijem Hendrixom i pjevačicom Janis Joplin, jedan od tri rokera palih u takozvanom "prokletstvu J-a", koje karakteriše smrt sva tri muzičara u dobi od 27 godina i nikada u potpunosti jasne okolnosti.

Samoproglašeni Kralj guštera, seksualna ikona koja evocira Dionisa, ludo i neposlušno božanstvo, Jim Morrison je također bio i prije svega pjesnik, sa dvije zbirke stihova iz beat loze, i danas ga čitaju i cijene ga ne samo njegovi fanovi, već i neki kritičarigdje Jim Morrison također inaugurira ronjenje publike. Uprkos tome, tog leta singl "Hello, I Love You" je dostigao prvo mesto na top listama.

Seksi ikona i nekontrolisana rok zvijezda, zauvijek je ovjekovječena u poznatom crno-bijelom snimanju koje potpisuje fotograf Joel Brodsky, pod nazivom "Mladi lav". Međutim, od ovog trenutka počinje pad pevača, koji se sve više svađa sa ostatkom benda i sa svojom partnerkom, sada žrtvom alkohola i droge.

Najgora epizoda datira iz 1969. godine, tokom koncerta u Majamiju, u Dinner Key Auditoriumu. The Doors dolaze sa duge, manje-više uspješne europske turneje, a prije svega rasprodata u Madison Square Gardenu. U Majamiju, međutim, Morison preteruje, a koncert se izrodi u pravu pobunu: pevač je optužen da je pokazao svoje genitalije javnosti, iako nema dokaza protiv njega.

Dan 20. septembra 1970. godine suđeno mu je i osuđen za djela protivna moralu i bogohuljenje na javnom mjestu, ali ne i za pijanstvo i nepristojnost. To je početak kraja.

Čak ni album "The soft parade", objavljen 1969. godine, ne uvjerava javnost i ispada kao promašaj, sa čudnim žicama i kamernom pozadinom koja se ne pridružuje oštrom i ponekad tvrdom zvuku stara vrata. Takođe, Morison biva ponovo uhapšen, ovog putana letu za Phoenix zbog pijanstva i uznemiravanja.

U februaru 1970. godine, iako nije bio veliki prodajni uspjeh, objavljeno je jedno od najboljih djela Doorsa, album "Morrison Hotel", koji sadrži čuveni Roadhouse Blues. To je, tačnije, mogao je biti početak blistave karijere bluzmena za interpretatora "The End", žanra koji je apsolutno u njegovim žicama i koji može "pozajmiti svoju stranu", zahvaljujući svojoj muzičkoj fizionomiji, pjevačevoj intuicije pisanja.

Vidi_takođe: Biografija Daniele Santanchè

Morrison ne shvaća toliko i iste godine, zaljubljeni plijen novinarke i spisateljice Patricie Kennealy, pridružuje joj se u čudnoj "paganskoj" ceremoniji, koja je trebala sankcionirati njihovu zajednicu, nakon trenutno razdvajanje od Pamele.

Sa striktno muzičke tačke gledišta, Doors live više nisu ono što su bili. Na Isle of Wight, još jednom legendarnom koncertu, Jim izvodi jedan od svojih najgorih nastupa, izjavljujući na kraju da je ovo mogao biti njegov posljednji nastup. Međutim, ovo stiže sljedećeg 23. decembra, u skladištu New Orleansa, u kojem Jim Morrison dokazuje da je sada stigao do kraja trke: pijan, uznemiren, potpuno van brzine i gotovo uvijek leži na pozornici. U februaru 1971. Pameli se u Parizu pridružuje Jim.

U aprilu 1971. stiže još jedno zanimljivo djelo, posljednje u studiju benda, još jedan dokaz Morisonovog blues talenta. Zove se "L.A. Woman" i sadrži zanimljive repertoarske pjesme, poput istoimene pjesme koja albumu daje naziv, ili odlične "America", "Love her madly" i čuvene "Riders on the storm".

Namjera Pariza je da se posveti poeziji, da pospremi. Ali 3. jula 1971. u br. 17 rue de Beautreillis, u Parizu, Jim Douglas Morrison umire u nikad nerazjašnjenim okolnostima, u svom domu, pronađen beživotan u kadi.

Dva dana kasnije, tokom osmominutne sahrane iu isključivom prisustvu Pam, impresario Bill Siddons, koji je žurno stigao iz Amerike, i režiserka i prijateljica Jima, Agnes Varda, Kralj guštera je pokopan na groblju Père-Lachaise, groblju umjetnika, sa Oskarom Vajldom, Arthurom Remboom i mnogim drugima.

Možda ga je, prema službenoj verziji, ubio srčani udar, zbog viška alkohola. Možda je ad hoc inscenirao smrt kako bi pobjegao od CIA-e, zadužen za "ubijanje" svih mitova kontrakulture, subverzivci poput Morrisona, poput Janis Joplin, poput Jimi Hendrixa. Ili možda, kako se čini očiglednijim vjerovati, s obzirom na njegove pariške poznanike, predoziranje čistog heroina. Štaviše, mnoge su i ostale pretpostavke o njegovoj smrtinakon nekoliko decenija gotovo nemoguće definisati.

Među svojim raznim nadimcima, gospodin Mojo Risin će uvijek ostati upamćen (anagram njegovog imena, koji se beskrajno ponavlja u poznatoj pjesmi "L. A. Woman" i također označava jasnu aluziju na polni organ), King Lizard (iz "Proslave guštera", njegove pesme) i inkarniran Dioniz. Ali za sve njegove fanove je opklada da će Jim ostati sam i jednostavan.

bez slepila. Za njega i njegovo ime se vezuju istorijske rok pesme, kao što su "The End", "Break on Through (To the Other Side)", "Light My Fire", "Ljudi su čudni", "Kad je muzika gotova", " Čekajući sunce" i "L.A. Woman". Nadalje, američka pjevačica je 2008. godine zauzela 47. mjesto među 100 najboljih pjevača svih vremena prema poznatom časopisu Rolling Stone. Nadalje, važan doprinos mitu o Džimu Morisonu nesumnjivo je dao reditelj Oliver Stone, svojim filmom "The Doors", objavljenim 1991. godine i koji je veoma cijenjen u javnosti. U ulozi pevača nalazimo glumca Vala Kilmera.

Prelazeći njegovu blisku biografiju, mora se reći da mali Jim nije lako dijete. On pati od stalnih putovanja, zbog rada svog oca, Džordža Stivena Morisona, uticajnog admirala mornarice Sjedinjenih Američkih Država koji će se mnogo godina kasnije naći u Tonkinškom zalivu, u vreme čuvena nesreća koja bi ponudila Iskoristite izgovor za rat protiv Vijetnama. Njegova majka je Clara Clarke, a ona je domaćica, ćerka poznatog advokata. Džejms odrasta sa sestrom En Robin i bratom Endrjuom Lijem: strogo vaspitanje za njega kao i za njegova dva brata, s kojima se nikada nije povezivao. Sva trojica često mijenjaju školu i prijateljstva, prisiljeni u nestabilnost.

Samo tri godine nakon što je Džim rođen, izPensacola, Florida, porodica Morrison seli se u Clearwater u Meksičkom zaljevu. Sljedeće godine, 1947., bio sam prvo u Washingtonu, a zatim u Albuquerqueu. I upravo na jednom od tih putovanja, automobilom, Jim Morrison proživljava jedno od iskustava koje ga najviše obilježava u toku njegovog postojanja, izvor inspiracije za razne pjesme i prije svega pjesme. Prema samom Morisonu, 1947. godine on i njegova porodica našli su se u nesreći dok su se vozili kroz pustinju između Albuquerquea i Santa Fea u Novom Meksiku. Ovdje mali Jim prvi put otkriva smrt, videći na putu mnoštvo tijela grupe indijanskih radnika iz plemena Pueblo, od kojih su mnoga krvava. Kasnije će i sam američki pjevač tvrditi da je osjetio kako duša šamana koji je poginuo u toj nesreći ulazi u njega i utiče na njega do kraja života.

Međutim, porodica nastavlja svoja putovanja. Stižu u Los Altos u Kaliforniji, gdje buduća rok zvijezda počinje osnovnu školu. Tri godine kasnije izbija Korejski rat i otac mora da ode na front. Posljedice su novi preseljenje, ovoga puta u Washington 1951. Sljedeće godine nastanili su se u Claremontu, blizu Los Angelesa.

1955. mali Morison je u San Franciscu, upredgrađu Alameda, gdje pohađa osmu godinu škole. Dvije godine kasnije počinje devetu godinu, otkrivajući sve svoje kvalitete uzornog studenta, ždera filozofskih i književnih tekstova, toliko da zaslužuje počast.

Početak njegove pobune protiv buržoaskog statusa, ako se tako može reći, odvija se u knjižari beat pjesnika Lawrencea Ferlinghettija, koju od 1958. godine Jim počinje marljivo posjećivati, zajedno sa pohvalno za sam San Francisco.

Vidi_takođe: Biografija Williama Burroughsa

Kratka pauza i još jedan transfer stiže, ovaj put kroz Virdžiniju, gdje Jim zadivljuje nastavnike srednje škole George Washington. Njegov koeficijent inteligencije je neuobičajen i iznosi 149. Međutim, promjena je radikalna i između 1960. i 1961. u njemu se događa nešto što ga, između ostalih akcija konfuzne pobune, dovodi do senzacionalnog neuspjeha u predaji diploma, što ga razbjesni. otac.

Potom ga šalju kod bake i djeda na Floridu, da pohađa Junior College u Sankt Peterburgu, sa lošim rezultatima: sada je usmjeren na beat put i njegov izgled, sve više neuredan, takođe zameriti. Prešao je na Državni univerzitet Florida u Tallahasseeju i počeo izlaziti sa studentkinjom Mary Frances Werbelow.

1964. je bila važna godina za Jima Morrisona i njegovu porodicu. Budućnostroker želi ići na UCLA, kalifornijski eksperimentalni filmski centar. Njegov otac nije voljan da mu da novac za ovaj novi poduhvat, koji smatra beskorisnim: želi budućnost u vojsci za svog najstarijeg sina. Džim se zatim, kako će kasnije priznati, ošiša, čisti, oblači čistu odeću i suočava se sa ocem u dugom razgovoru ubeđenja koji će, ako bolje pogledamo, biti praktički poslednji između njih dvojice. Na taj način dobija novac za UCLA. To je definitivan rez, u stvarnosti, sa poreklom i sa njegovom porodicom. Morison će čak izjaviti da je ostao siroče.

UCLA se ispostavilo kao iskustvo jednako razočaravajuće koliko i obrnuto stimulativno: pogrešno shvaćen sa rediteljske tačke gledišta (dva njegova jedina kratka filma neće uživati ​​mnogo pažnje u školi), Jim se baca na književnost i u muzici, koju tumači kao priliku za pisanje poezije. Na kursevima uz njega su istaknute ličnosti poput Martina Skorsezea i Frensisa Forda Kopole, koji prolaze kroz taj fakultet, ali Morison jača odnose pre svega sa onim što će biti njegov budući klavijaturista, Rej Danijel Manzarek.

Njih dvoje su se upoznali na plaži u Veneciji, pravom mjestu koje je Morrison odabrao za svoja noćna lutanja, sada posvećenom alkoholu i boemskom životu. Knjiga, pored "Na putu"Jacka Kerouaca, a pjesme Allena Ginsberga, čini se, fascinirali su ga više od ostalih: "Vrata percepcije", vizionarskog i briljantnog britanskog pisca Aldousa Huxleya, autora "Novog svijeta" i esej-romana "Ostrvo".

Susret s Rayem Manzarekom dovodi do rođenja The Doorsa, imena koje odaje počast naslovu knjige koju je Morrison volio, a koji se opet poziva na dobro poznati stih pjesnika Williama Blakea. Njima je stoga potrebno malo vremena da daju život bendu, zahvaljujući prije svega Jimovom repertoaru pjesama, koji godinama, u praksi, nije radio ništa osim zapisivanja stihova. Prva pjesma koju su komponovali, a koja će svjetlo ugledati tek na drugom albumu Doorsa, nosi naziv "Moonlight drive". Prema nekim pričama, Morison je pjevušio prve stihove pjesme u Manzarekove uši, impresionirajući pijanistu i uvjeravajući ga da osnuje rok bend.

Godinu dana kasnije, 1966., Doors su u "Whiskey a Go Go", najpoznatijem muzičkom klubu u zapadnom Hollywoodu. Uz prve dvije, tu su i gitarista Robby Krieger i bubnjar John Densmore: prvi će dati život "Light my fire", jednoj od najomiljenijih pjesama mladih ljudi svih generacija, koju karakterizira dugačak i lizergičan solo Hammonda potpisao Manzarek. Pijanista također svira bas, vodeći tempo i krugove slijevom rukom, istovremeno.

Međutim, u međuvremenu, na Sunset Stripu, klupskom dijelu Los Angelesa, Jim upoznaje Pamelu Courson, buduću Pam, jedinu ženu koju će voljeti i koja će ga istinski voljeti.

U međuvremenu, Morisonovi nastupi skandaliziraju menadžere klubova, pa čak i Whiskey a Go Go odlučuje da otpusti bend, nakon jedne od najtoplijih verzija poznate pjesme "The End", koju je frontmen Doors pjeva i interpretira na vrlo dirljiv način, stvarajući intenzivnu i ponekad skandaloznu zajednicu sa publikom. Za kratko vrijeme, Jac Holzman, osnivač sada legendarne diskografske kuće Elektra Records, nudi Doorsima ekskluzivnu ugovornu obavezu od sedam albuma.

4. januara 1967. Elektra je objavila prvi istorijski album Morrisona i njegovih pratilaca, koji je, po običaju u to vrijeme, nosio naziv kao i ime benda: "The Doors". Disk je bomba i bori se sa "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band" od Beatlesa na dlanu prve američke pozicije. Ima svega: bluz zvuči kao stara balada "Alabama Song", teški ritmovi i ljutite pjesme poput "Break on through" i "Light my fire", vizionarske i poetske scene poput "The end" i "The Crystal Ships" uz uz latino ritmove, flamenko gitare i boogie namigove sa Manzarekovih orgulja. A iznad svega, tu su Džimovi stihovi i uticajlizergičan u svom glasu: nikad savršen, ne izuzetan, često isključivo bariton, ali, ipak, izuzetno harizmatičan.

Sljedeća turneja je veliki uspjeh. Ukratko, Morrison stvara reputaciju podstrekača gomile, provokatora, buntovnika. Tokom svojih koncerata ništa ne zaustavlja: često pijan i pod uticajem droge, poziva ljude da izađu na binu, provocira policiju, nateže konopac na bini, uranja u publiku i vokalom simulira orgazme, ponekad izazivajući uživo da se sesije naglo završe. Iznad svega, pokušajte na sve načine da se skinete.

1967. godine izašao je njihov drugi album "Strange Days", koji je zauzeo treće mjesto na Billboard 200. Tokom turneje, Doors su bili u najboljim klubovima u Americi, iz Berkeley Community Theatrea u Fillmoreu, u Winterlandu u San Francisku, do istorijskog Village Theatrea u New Yorku, najvažnijih rock lokacija u ovom trenutku.

U toj sezoni bend je pozvan na "The Ed Sullivan Show", tačno 17. septembra. Ovo je najgledaniji program u Americi, gdje se Jim posvećuje kao simbol pobune. Dirigent zamoli pjevača da izbjegava riječ "viši" (odnosi se na visoko od droge) i odmah Morrison prkosno ne posluša, izgovarajući riječ još glasnije, direktnoispred kamere. U međuvremenu, The Doors su već na vrhuncu uspjeha.

Sljedećeg 9. decembra, na binu stiže jedno od brojnih hapšenja Jima Morrisona, uzrokovano stalnim provokacijama pjevača prema policijskim snagama prisutnim u uniformama. Njegova je stalna provokacija, poprskana alkoholom i dovedena do ekstrema halucinogenima, o kojima je Morrison sve više ovisan.

U julu 1968. godine, kada su Doors sve više negodovanje i oduševljenje javnosti, stiže album "Waiting for the sun" iz istoimene pjesme koja se nalazi na albumu. Sa tehničke tačke gledišta, ovo nije odličan rad, ali sadrži neke od najlizergičnijih pesama u istoriji roka, od kojih su mnoge usredsređene na pevačevo halucinogeno iskustvo sa njegovim bendom. Prate ih i neke ljubavne pesme, ćerke sve namučenije veze između Džima i Pam, poput "Love Street" i "Hello, I love you".

Stiže nam i jedan od najvažnijih događaja, kao što je iščekivani koncert u Hollywood Bowlu u Los Angelesu, koji se smatra rok događajem godine. Ovdje je međutim, za razliku od najnovijih izdanja, frontmen benda fokusiran na nastup i ne prepušta se svom uobičajenom ponašanju. Ono što se umjesto toga dešava tokom svih narednih koncerata, često prekidanih i devastiranih od strane fanova, poput onog na Singer Bowlu u New Yorku i onog u Clevelandu,