Biografija • Elegantan eklektik

Ivano Fossati rođen je 21. rujna 1951. u Genovi, gradu u kojem je nastavio živjeti do ranih 1980-ih kada se odlučio preseliti, nakon mnogo putovanja između Europe i Sjedinjenih Država , u gradić u ligurskom zaleđu.

Njegova strast prema glazbi očitovala se još kao dijete: u dobi od osam godina počeo je učiti klavir, instrument koji će postati temelj njegovog života, unatoč tome što je eksperimentirao i s drugim instrumentima, uključujući gitaru i flautu . Pravi multiinstrumentalist, dakle, karakteristika koja Fossatija čini jednim od najcjelovitijih i "najkulturnijih" glazbenika na talijanskoj sceni.

Njegova umjetnička karijera vrlo je složena i artikulirana te uzorno predstavlja sintezu stilske magme s kojom se potencijalno suočava suvremeni glazbenik, pred kojim se otvaraju brojni putovi i prisiljen je birati kojim će putem krenuti ili pokušati spojite ih zajedno.

Fossati je, prije nego što je stigao do sofisticiranijih i meditativnijih poglavlja, počeo svirati u nekim "progresivnim" rock bendovima. Zlatni trenutak njegove faze poklapa se sa snimanjem prvog albuma "Dolce acqua" 1971. godine na čelu Deliriuma. Album sadrži njegov prvi veliki hit, pjesmu "Jesahel", koja je eksplodirala 1972.

Njegova izrazito nemirna priroda i velika ljubav prema glazbi čine gameđutim, oni odmah navode da se okušaju u drugim poljima. Tako je započela njegova solo karijera koja će ga i dalje pratiti u raznim oblicima suradnje s talijanskim i stranim glazbenicima i umjetnicima. Dovoljno je reći da je Fossati od 1973. do 1998. izdao čak osamnaest albuma, pokazujući svestrano zanimanje za glazbu.

Njegova prva glazba za kazalište (Emanuele Luzzati, Teatro Della Tosse) datira iz ranih 1970. Lewis Carroll, izveden u Teatro Stabile u Parmi.

Na čisto skladateljskoj razini, također je napisao glazbu za filmove Carla Mazzacuratija kao što su "Il Toro" (1994.) i "L'Estate Di Davide" (1998.).

Tako eklektičan umjetnik nije mogao zaboraviti jazz. Dapače, u njegovoj dugoj karijeri obožavatelji su znali cijeniti genovskog pjevača uz renomirane glazbenike s tog područja, kako talijanske tako i strane, poput Triloka Gurtua (legendarni perkusionist), Tonyja Levina, Enrica Rave, Une Ramos, Riccarda Tesija, Guya Barker, Nguyen Le.

Važno poglavlje u evoluciji Fossatija predstavlja i suradnja s tekstopiscima drugog nivoa, među kojima je nemoguće ne spomenuti uzvišene pjesme koje potpisuje Fabrizio De André ili, drugo, Francesco De Gregori.

Međutim, postoje mnogi likovi koji su uživali u umjetničkom doprinosu ovog sramežljivog i introvertiranog autora. Doista, može se reći da su gotovo sva najljepša imena talijanske pjesme dobila od njega djelo. Na listi su Mina, Patty Pravo, Fiorella Mannoia, Gianni Morandi, Ornella Vanoni, Anna Oxa, Mia Martini, Loredana Berté i mnogi drugi.

Fossati je također prevodio pjesme Chica Buarquea De Hollande, Silvija Rodrigueza, Djavana i Supertrampa.

1998. njegove je ploče u Francuskoj objavio Columbia Tristar. Također iste godine, tijekom svoje ljetne turneje, Fossati je posvetio pet koncerata odboru "Za ljepotu": za borbu protiv degradacije okoliša, svirao je protiv napuštanja starih talijanskih gradova.

U veljači 1999. sudjelovao je kao supergost na festivalu u Sanremu i postigao izuzetan uspjeh: 12 milijuna gledatelja slušalo je "My brother who watches the world" i "A Night in Italy".

Godine 2001., pothvatom dostojnim velikog umjetnika, napravio je sasvim neočekivano (i zapravo istisnuvši mnoge svoje stalne obožavatelje), isključivo instrumentalni album, evokativnog naslova "Not one word" (a naslov koji odzvanja slavnim Mendelssohnovim "Pjesmama bez riječi" za solo glasovir).

Iste godine Einaudi, na radostmnogi koji ga godinama prate i znaju koliko je teško dobiti intervju s kantautorom objavili su knjigu-intervju "Carte da decrypt" u serijalu "Stile Libero".

Godine 2003. izlazi dragocjeni album "Munjevi putnik" koji je dobio velike pohvale kritike. Slijede live album ("Dal vivo - Vol.3", 2004.), "L'arcangelo" (2006.), "Sanjao sam cestu" (2006., zbirka od tri CD-a), "Moderna glazba" (2008.) .

2008. za pjesmu "L'amore trasparent presente" iz filma "Caos calmo" (Aurelio Grimaldi, s Nannijem Morettijem, Isabellom Ferrari i Valerijom Golino) dobio je nagradu David di Donatello za najbolju autorsku pjesmu i srebrnu vrpcu za najbolju pjesmu.

Godine 2011., tijekom TV emisije "Che tempo che fa" koju je vodio njegov prijatelj Fabio Fazio, predstavio je svoj novi album "Decadancing" i iskoristio priliku da priopći svoju odluku da se oprosti od scene.