Biografija • Umijeće obrazovanja javnosti

Veliki talijanski redatelj Luigi Comencini rođen je u Salòu u pokrajini Brescia, 8. lipnja 1916. Osim po svojoj golemoj i kvalitetnoj filmskoj produkciji Comencini je zapamćen biti jedan od promotora, zajedno s Albertom Lattuadom i Mariom Ferrarijem, Cineteca Italiana, prvog filmskog arhiva u nas.

Ostavimo po strani diplomu arhitekture, nakon rata Luigi Comencini posvetio se svijetu novinarstva i postao filmski kritičar; radio je za "L'Avanti!", zatim je prešao u tjednik "Il Tempo".

Sa trideset godina, 1946., debitirao je kao redatelj dokumentarnim filmom "Djeca u gradu"; dvije godine kasnije potpisuje svoj prvi igrani film s "Probito rubare". Početak Comencinijeve karijere karakterizira želja za snimanjem filmova o djeci: od "Proibito rubare" (1948., s Adolfom Celijem), o teškom životu mladih Napolitanaca, do "La Finestra sul Luna Park" (1956.) koji govori o pokušaju oca emigranta da obnovi odnos sa sinom koji je dugo bio odsutan.

Nakon "Cara s Caprija" (1949., s Totòom), veliki uspjeh dolazi s diptihom "Pane, amore e fantasia" (1953.) i "Pane, amore e jealousia" (1954.) , oboje s Vittoriom De Sicom i Ginom Lollobrigidom; su godine u kojima kinoposvetio se tom ružičastom neorealizmu koji je u Italiji trebao steći popriličan imetak. A Comencini ovim djelima ulazi među najznačajnije i najcjenjenije primjere današnjice.

Ranih 60-ih Comencini je bio među protagonistima u nastanku talijanske komedije: njegovo najvažnije djelo tog razdoblja je možda "Tutti a casa" (1960., s Albertom Sordijem i Eduardom De Filippom), oštro rekonstrukcija ponašanja Talijana neposredno nakon primirja od 8. rujna 1943. Ostala djela su "A Cavallo della Tigre" (1961., s Ninom Manfredijem i Gian Mariom Volontèom), zatvorski film sa snažnim narativnim utjecajem, "Il commissario" (1962., s Albertom Sordijem), noir s elementima ružičaste preteče vremena i "Djevojka iz Bube" (1963., s Claudijom Cardinale). Potpisuje i peto poglavlje sage o Don Camillu: "Il Compagno Don Camillo" (1965., s Ginom Cervijem i Fernandelom).

Kasnije se vraća temi dječaka; predstavljanje dječjeg svemira čini se njegovim najdražim ciljem: tako ostvaruje "Neshvaćeni: život sa svojim sinom" (1964.), adaptaciju istoimenog romana Florence Montgomery; 1971. za talijansku televiziju snimio je "Pinokijeve avanture" sa sjajnim Ninom Manfredijem u ulozi Geppetta, Francom Franchijem i Ciccio Ingrassijom koji su glumili mačku i lisicu te Ginom Lollobrigidom u ulozi Plave vile. Zatim u1984., ponovno za televiziju, napravio je "Cuore" (s Johnnyjem Dorellijem, Giulianom De Sio i Eduardom De Filippom). Ova najnovija djela, nastala prema romanima Carla Collodija i Edmonda De Amicisa, bit će predodređena da ostanu u sjećanju generacija gledatelja. U sjajnom "Voltati, Eugenio" (1980.) redatelj istražuje odnose između različitih generacija, zadržavajući određenu potrebnu strogost, ali bez manjka vedre ironije za koju je sposoban.

70-ih su i djela kao što su "The science Scopone" (1972., s Bette Davis, Silvanom Mangano i Albertom Sordijem), "La donna della Domenica" (1975., s Jacqueline Bisset i Marcellom Mastroiannijem), satirični triler, "Mačka" (1977), "Prometna gužva, nemoguća priča" (1978), "Isus je tražio" (1981).

Sljedeći filmovi - "La Storia" (1986., prema romanu Else Morante), "La Boheme" (1987.), "Dječak iz Kalabrije (1987.), "Sretan Božić, sretna Nova godina (1989.), s Virnom Lisi), "Marcellino pane e vino" (1991., s Idom Di Benedetto) - možda nisu previše uvjerljivi; s vremenom i zbog zdravstvenih problema Luigi Comencini je napustio posao.

Tada kćeri, Francesca i Cristina, preuzimaju zvanje redateljica, a na neki način zajamčen je očev umjetnički kontinuitet. Francesca Comencini je imala priliku izjaviti: " To je kao ja i mojesestra Cristina podijelili smo njezino nasljeđe u pogledu tema i jezika. Volio je krhke likove, karaktere koje je društvo zgazilo, one najslabije poput djece, uostalom. I pratio ih je i pratio s velikim emocijama i sudjelovanjem jer je uvijek bio na strani antijunaka. ".

U Francescinim riječima uvijek je moguće pronaći dobru sintezu društvenog značaj rada njezina oca: " Ono zbog čega sam se uvijek divio radu svog oca bila je njegova jasnoća i pozornost prema javnosti. Njegova predanost dosezanju i obrazovanju. Zato nikada nije zazirao od popularnih tema, a još manje od televizije, kao što su to činili mnogi autori. I za to mislim da je imao veliku zaslugu, zajedno s drugima, jer je obučavao ne samo gledatelje nego i građane ".

Luigi Comencini umro je u Rimu 6. travnja 2007. u dobi od 90 godina.