Biografija • Dramatični poriv za ispovijest

André Paul Guillaume Gide rođen je u Parizu 22. novembra 1869. godine u bogatoj porodici hugenotske tradicije. Ubrzo je ostao bez oca, pa ga je odgojila majka Juliette Rondeaux, po strogom puritanskom odgoju. Nedaleko od njihovog doma u Parizu živi Anna Shackleton, nekada Julietina guvernanta i učiteljica, sa kojom je još uvijek veže snažno prijateljstvo. Anna, škotskog porijekla, slatkog, bezbrižnog i inteligentnog karaktera, odigrala je važnu ulogu u formiranju mladog Andréa: Anina smrt 1884. duboko je obilježila Gidea, koji ju je zapamtio u svojim djelima "Uska vrata" i "Ako seme ne umire."

Između 1885. i 1888. André je doživio period vjerske egzaltacije, koji je dijelio sa svojom rođakinjom Madeleine Rondeaux, kroz gustu prepisku pisama i uobičajenih čitanja. Bacio se bezglavo na proučavanje Biblije i grčkih autora, počevši i da se asketizira.

Godine 1891., ubrzo nakon što je napisao "Traktat o Narcisu", Gide je upoznao Oscara Wildea, kojim je bio uplašen, ali i fasciniran. Počinje čitati Getea i otkriva legitimnost užitka, suprotno onome što je propovijedalo njegovo puritansko obrazovanje.

Godine 1893. njegov prijatelj i mladi slikar Paul Laurens pozvao je Gidea da ga prati na putu plaćenom stipendijomstudija: za Gida ovo postaje prilika za moralno i seksualno oslobođenje; njih dvoje putuju u Tunis, Alžir i Italiju.

Dve godine kasnije (1895) umrla mu je majka: dvadesetšestogodišnji Gide se oženio njegovom rođakom Madeleine, osobom s kojom je bio blizak od detinjstva i sa kojom je uspostavio intenzivnu duhovnu vezu. vrijeme.

S Copeauom, Ghéonom, Schlumbergerom i kasnije Jacquesom Rivièreom osnovao je "Nouvelle Revue Française", koja će u periodu između dva rata postati najprestižnija evropska književna revija.

Godine 1924., u priči "Corydon" (koja je već povjerljivo kružila nekoliko godina ranije, 1911.), André Gide je javno priznao svoju homoseksualnost.

Putovanjem u Kongo (1925-1926) započinje svoju političku svijest koja ga je navela da se pridruži komunizmu 1932. godine. Godine 1935. predsjedavao je s Malrauxom na prvom međunarodnom kongresu pisaca za odbranu kulture.

Nakon putovanja u Sovjetski Savez (1936.) prekida s komunističkim idejama.

1947. dobio je Nobelovu nagradu za književnost; motivacija glasi: " za njegove sveobuhvatne i umjetnički značajne spise, u kojima su ljudski problemi i stanja predstavljeni s neustrašivom ljubavlju prema istini i oštrim psihološkim uvidom ".

Gideova rana djela pod utjecajem su simbolike: "Zemaljske ishrane" (Les nourritures terrestres, 1897) je ukrštanje pjesme u prozi i traktata, svojevrsna himna egzistencijalnom stanju „dostupnosti“ u kojem radost osjetila i duhovni žar postaju ista stvar. "Imoralist" (L'immoraliste, 1902) i "Uska vrata" (La porte étroite, 1909) dva su romana koja se izvanrednim stilom bave istim problemom iz različitih uglova. U "I sotterranei del Vaticano" (Les caves du Vatican, 1914) tema prethodnih radova je razvijena i podvrgnuta radikalnoj ironičnoj obradi; roman je važan i za antikatoličku polemiku (odraz Židovog raskida sa Klodelom), a pre svega za temu dostojevskog izvođenja „slobodnog dela“ u izvedbi Lafkadija, najuspešnijeg lika u čitavom Gidovom delu.

U periodu između 1920. i 1925. godine objavljeni su njegovi "Memoari" "Ako zrno ne umre" (Si le grain ne meurt...), važan eksplicitno autobiografski tekst o djetinjstvu i mladosti, i "Falsifikatori" (Les faux-monnayeurs), jedina knjiga koju isti autor svrstava u "roman", a koja čini njegovo najsloženije djelo.

Potonji "Putovanje u Kongo" (1927.), "Povratak iz Čada" (1928.) sadrže snažnu osudu kolonijalističke eksploatacije. "Dnevnik" je objavljen 1939.: prvi tom se odnosi na period 1889-1939, drugi će izaći 1950;ovo će biti njegovo narativno remek-djelo, temeljno djelo za poznavanje autora kao i 50 godina francuske i evropske kulturne istorije.

Od ostalih dela spominjemo eseje "Dostojevski" (1923), "Jesenje stranice" (1949). Drame: "Saül" (1904), "Edipa" (1930), "Persèphone" (1934), "Thésée" (1946). Ostala djela: "Bilješke Andréa Waltera" (Les cahiers d'André Walter, 1891), "Povratak izgubljenog sina" (Le retour de l'enfant prodigue, 1907), "Pastoralna simfonija" (La symphonie pastorale , 1919), "Škola žena" (L'école des femmes, 1929).

André Gide je umro u svom rodnom gradu, u Parizu, 19. februara 1951. godine: sahranjen je pored drage Madeleine na malom groblju Cuverville, u Seine-Maritime departmanu.