Biografija • Hronike iz nadrealnog

Dino Buzzati je rođen 16. oktobra 1906. u San Pellegrinu, blizu Belluna. Od mladosti su se u njemu manifestovala interesovanja, teme i strasti budućeg pisca, kojima će ostati veran celog života: poezija, muzika (uči violinu i klavir, a ne smemo zaboraviti da će u budućnosti pisati i neke libreta 'opere), crteža i planine, pravog saputnika iz djetinjstva, kojem je posvećen i njegov prvi roman "Barnabo delle montagne".

Sa samo četrnaest godina izgubio je voljenog oca, koji je umro od raka pankreasa. Događaj toliko uznemiri malog Buzzatija da će još dugo živjeti u opsesiji da ga pogodi isto zlo. Završivši redovne studije, na kojima se pokazao kao dobar i vredan, ali ništa više, otišao je na odsluženje vojnog roka u kasarnu svog grada: šest meseci oficirske kadetske škole, tri meseca kao podoficir. (narednik) i četiri mjeseca kao potporučnik.

Pisac nadobudni, od mladosti vodi dnevnik u koji se navikava da zapisuje mišljenja i događaje. U njemu se, naime, sve više oblikuje želja i san da se profesionalno posveti svakom poslu koji uključuje pisanje. Njega, na primjer, jako privlači novinarstvo i ovdje, u julu 1928. godine, još prije završetka studijastudira prava, pridružuje se "Corriere della Sera" kao pripravnik. S druge strane, nakon diplomiranja počeo je da sarađuje sa nedeljnikom "Il popolo di Lombardia", a ubrzo nakon toga izašao je pomenuti "Barnabo delle montagne", koji je postigao dobar uspeh. Ista sudbina, nažalost, ne zadesi njegov drugi narativni test, "Tajna starog drveta", primljen s suštinskom ravnodušnošću.

U januaru 1939. predao je rukopis svog remek-djela, svoje najomiljenije i najpoznatije knjige, "Tatarska pustinja" koja će postati amblem književnosti dvadesetog vijeka. Roman je priča o mladom vojniku, Giovanniju Drogu, koji započinje svoju karijeru u tvrđavi Bastiani, koja stoji izolirana na rubu imaginarnog kraljevstva iu neodređenom vremenu. Ako je u početku za Droga ta tvrđava zatvoreno, negostoljubivo mjesto koje mu ne nudi budućnost, vremenom se navikne, sve dok više ne želi (i ne može) da je napusti, bilo zbog gubitka kontakta sa ostatkom svijeta, kako zbog kontinuirane nade da će jednog dana Tatari, iz pustinje, napasti tvrđavu. Stoga je jasno da je u ovom romanu temeljna alegorija koja se u njemu razvija, iako se vjerovatnoća situacija i pažljivo opisivanje likova koji gotovo da postaju tipovi nikada ne napuštaju.

Drogov život simbolizira ljudski život,koji je pritisnut protokom vremena i samoćom, u svijetu, predstavljenom tvrđavom, sastavljenom od apsurdnih zakona i beskorisnih nada. Još jedna stvar koju je Buzzati istakao je kako muškarci nastavljaju da varaju sami sebe: Drogo neprestano ponavlja sebi da "važna stvar tek treba da počne", i nastavlja da hrani svoje nade iako ih ništa ne podržava. Buzzati kao da nam ovim romanom poručuje da je bolje da čovjek malo želi, koji zna biti zadovoljan, jer svijet, životna igra, malo daje i spreman je da razočara i najnepromišljenije ili najplemenitije ambicije.

Prvi čitalac koji je primio rukopis je njegov prijatelj Arturo Brambilla koji ga, nakon oduševljenog čitanja, prosljeđuje Leu Longanesi, koji je za Rizzoli pripremao novu zbirku pod nazivom "Sofà delle Muse". Na preporuku Indra Montanelija, on prihvata njeno objavljivanje; međutim, Longanesi je u pismu molio autora da promijeni originalni naslov "Tvrđava", kako bi izbjegao bilo kakvu aluziju na sada neminovni rat. Nakon toga, Buzzati se ukrcava u Napulju brodom Colombo i odlazi za Adis Abebu, kao reporter i fotoreporter, specijalni dopisnik "Corriere della Sera". 1939. je i Drugi svjetski rat je pred nama. Sljedeće godine je, naime, napustio istu luku kao ratni dopisnik na krstarici Fiume. Učestvujte ovakoiako kao svjedok, u bitkama kod rta Teulada i rta Matapan i u drugoj bici kod Sirta, šaljući svoje članke u novine. To će biti i njegova "Hronika nezaboravnih sati" koja se pojavila na naslovnoj strani "Corriere della Sera" 25. aprila 1945. godine, na dan oslobođenja.

Godine 1949. objavljen je svezak priča "Paura alla Scala", au junu iste godine poslao ga je "Corriere della Sera" nakon Giro d'Italia. Godine 1950. izdavač Neri Pozza iz Vićence štampao je prvo izdanje od 88 komada "U tom tačnom trenutku", zbirku bilješki, bilješki, kratkih priča i digresija, dok je četiri godine kasnije svezak priča "Klaps Baliverna“, s kojom će, ex aequo sa Cardarellijem, osvojiti Napuljsku nagradu.

U januaru 1957. privremeno je zamijenio Leonarda Borgesea na mjestu umjetničkog kritičara "Corriere". Takođe radi za "Domenica del Corriere", uglavnom se bavi naslovima i natpisima. Komponuje neke pesme, koje će postati deo pesme "Kapetan Pic". Godine 1958. objavljene su "Slikane priče", predstavljene povodom izložbe slikara pisca otvorene 21. novembra u galeriji Re Magi u Milanu.

8. juna 1961. umrla mu je majka, a dvije godine kasnije napisao je internu kroniku te sahrane u elzeviru "I due autisti". Uslijedile su godine putovanja kao izaslaniknovine. Dana 8. decembra 1966. oženio se Almerinom Antoniazzi, ženom koja ga je, iako daleko i izmišljeno, inspirirala na izmučeni "Un amore".

Godine 1970. dobio je novinarsku nagradu "Mario Massai" za članke objavljene u "Corriere della Sera" u ljeto 1969. u kojima se komentariše čovjekov silazak na Mjesec. Dana 27. februara 1971. u Trstu je izvedena opera u jednom činu i tri četvrtine maestra Marija Buganelija pod nazivom "Fontana", preuzeta iz priče "Nismo ništa drugo očekivali".

Izdavač Garzanti objavljuje, uz dodatak natpisa, zavjetne darove koje je naslikao Buzzati "Čuda Val Morela", dok u Mondadoriju izlazi sveska priča i elzevira "Teške noći".

U međuvremenu, njegova aktivnost kao slikara i ilustratora također se intenzivno nastavlja, uvijek podzemna strast koju nikada nije napustio. Uprkos njegovom značajnom amaterskom pristupu, njegove slike su i dalje cijenjene od strane obožavatelja, a neke izložbe su mu posvećene.

Umjesto toga, 1971. je počeo osjećati simptome bolesti (rak pankreasa, baš kao i njegov otac) koji su doveli do njegove smrti.

U oktobru je izlagao u Galleria Castello u Trentu, u novembru u Galleria Lo Spazio u Rimu. Predstavljen je svezak "Buzzati, slikar" koji sadrži prosudbe kritičara, pisaca inovinari i Garzanti objavljuje "Čuda Val Morela", dok Mondadori objavljuje najnoviju zbirku priča i elzevira.

Serija susreta sa Yvesom Panafieuom tokom ljeta i snimci tih razgovora osnova su knjige-intervjua "Dino Buzzati: autoportret", koji će 1973. godine objaviti Mondadori.

8. decembra, Buzzati je ušao u kliniku i umro 28. januara 1972. godine.