Biografija • Nekada Rascel

Renato Rascel, pravim imenom Renato Ranucci rođen je u Torinu 1912. godine. Jedan je od spomenika italijanskog svjetlosnog teatra, danas nažalost pomalo zaboravljen. U svojoj veoma dugoj karijeri (umro je u Rimu 1991. godine) kretao se od zavesa do revija, od muzičke komedije do televizijske i radijske zabave, pokrivajući praktično sve prostore koje je emisija kontinuirano zauzimala u prostoru od skoro jednog veka.

Može se reći da je Rascel imao predstavu nekako u krvi, ako uzmemo u obzir činjenicu da su mu roditelji bili operetni pjevači. Odmalena je, dakle, pronašao sebe kako korača po pozornicama amaterskih dramskih i pozorišnih družina, ne zanemarujući "plemenitije" žanrove kao što je hor dječjih glasova kompozitora Don Lorenca Perosija (još jedan poznati zaboravnik zaboravne Italije) .

Obdaren neravnodušnom ljudskom energijom i neizmjernom simpatijom, svoja prva važna iskustva doživio je kao tek malo više od tinejdžera. Svira bubnjeve, pleše tip-tap i sa samo osamnaest godina učestvuje u triju sestara Di Fiorenza kao pjevačica i plesačica. Godine 1934. primijetili su ga Schwartzovi i debitovao je, poput Sigismonda, u "Al Cavallino bianco". Potom se vraća sa Di Fiorenzama, a zatim sa Elenom Grej i odlazi na turneju u Afriku. Počevši od 1941. godine osniva uanvlastitu kompaniju, zajedno sa Tinom De Mola, zatim njegovom suprugom, uz tekstove Nelli i Manginija, Galdierija i na kraju Garineija i Giovanninija.

Zahvaljujući ovim iskustvima, on ima priliku da razvije svoj karakterističan karakter, po kojem će zapravo biti prepoznat u javnosti na nepogrešiv način. To je karikatura blagog i rastresenog dečka, ošamućenog i gotovo nesposobnog da bude u svetu. Skečeve i pjesme koje su autentična remek djela žanra Rivista razrađuje u društvu saradnika i prijatelja koji su ostali tokom vremena (prije svega Marisa Merlini, te nezaobilazni autori Garinei i Giovannini). Godine 1952. došao je red na emisiju koja će doživjeti veliki uspjeh i koja ga još jednom potvrđuje kao miljenika javnosti. To je "Attanasio cavalo vanesio", nakon kojeg će uslijediti "Alvaro radi corsaro" još jedan veliki uspjeh. Riječ je o emisijama koje se postavljaju u Italiji obilježenoj krajem posljednjeg svjetskog rata, željne zabave i razonode, ali koje ne zaboravljaju gorke epizode i sarkazam. Rascel nastavlja istim putem, izbacujući naslove u kontinuitetu, sve obilježeno njegovim prefinjenim i iskrenim stilom. Ovdje mu se aplaudira u "Tobia la candida spie" (tekstovi su i dalje Garinei i Giovannini), "Un pair of wings" (jedan od njegovih najvećih uspjeha u apsolutnom smislu) i, 1961., "Enrico" je studirao kod uobicajenoprovjerenih autora za proslavu stogodišnjice ujedinjenja Italije. U svakom slučaju, treba napomenuti da Rascelovi odnosi sa Garineijem i Giovanninijem, mimo izgleda i solidnog poštovanja, nikada nisu bili baš idilični.

Što se kinematografije tiče, Rascelova aktivnost započela je 1942. s "Pazzo d'amore", da bi se nastavila tokom 1950-ih s nizom ne baš nezaboravnih naslova. U tim filmovima, naime, glumac teži da ropski prati skečeve i karikature kojima se aplaudira u pozorištu, bez pravog inventivnog truda i ne vodeći računa o posebnostima novih i drugačijih sredstava komunikacije.

Izuzetak su "Kaput" (preuzet od Gogolja), koji nije iznenađujuće snimljen pod režijom Alberta Lattuade ili "Official Writing Policarpo", u režiji još jednog svetog čudovišta kamere (kao i od književnost), Mario Soldati. Zanimljiva je sjajna interpretacija Rascela u ulozi slijepog Bartimea u Zeffirellijevom "Isusu iz Nazareta". Bio je to "kameo" koji je Rascel prikazao u izuzetno dramatičnom i dirljivom tonu bez patetike.

Zanimljivost proizašla iz ovog učešća predstavlja činjenica da je u bazenima u Lurdu upravo ta scena sada prikazana u mozaiku, koristeći američkog glumca Powella (koji je glumio Isusa u filmu) kao modele, a Rascel u ulozislijepi.

Konačno, muzička aktivnost. Zaboravljamo da je Rascel napisao mnogo pjesama, od kojih su neke s pravom ušle u popularni repertoar i proširile se po cijelom svijetu. Među brojnim naslovima, "Arrivederci Roma", "Romantik", "Volim te puno", "Oluja je stigla" itd.

Postoji bezbroj programa na radiju kojih bi trebalo jako dugo da se pamte. Za televiziju je, međutim, interpretirao "The Boulingrins" od Courteline i "Delirio a due" od Jonesca, a 1970. godine, ponovo na televiziji, "The Tales of Father Brown" od Chestertona. Napisao je i muziku za operetu "Napulj au baiser de feu". Preteča nadrealne komedije, Rascel je predstavljao plemenito popularnu stranu komedije, sposoban da ugodi svima, a da nikada ne padne u vulgarnost ili laku ravnodušnost.