Biografija • Bilo jednom Rascel

Renato Rascel, pravim imenom Renato Ranucci rođen je u Torinu 1912. Jedan je od spomenika talijanskog kazališta svjetla, danas nažalost pomalo zaboravljen. U svojoj vrlo dugoj karijeri (umro je u Rimu 1991.) kretao se od dizanja zastora do revije, od glazbene komedije do televizijske i radijske zabave, pokrivajući praktički sve prostore koje je predstava kontinuirano zauzimala u razdoblju od gotovo jednog stoljeća.

Može se reći da je Rascelu show nekako bio u krvi, ako se uzme u obzir činjenica da su mu roditelji bili operetni pjevači. Odmalena je, dakle, kročio na pozornice amaterskih dramskih i kazališnih društava, ne zanemarujući ni "plemenitije" žanrove poput zbora dječjih glasova skladatelja Don Lorenza Perosija (još jednog poznatog zaboravnog zaboravne Italije) .

Obdaren neravnodušnom ljudskom energijom i ogromnom simpatijom, svoja prva važna iskustva doživio je tek kao tinejdžer. Svira bubnjeve, pleše tip-tap i sa samo osamnaest godina sudjeluje u triju sestara Di Fiorenza kao pjevač i plesač. Godine 1934. primijetili su ga Schwartzovi i debitirao je, poput Sigismonda, u "Al Cavallino bianco". Potom se vraća s Di Fiorenzama, a zatim s Elenom Gray i odlazi na turneju po Africi. Počevši od 1941. osniva uanvlastitoj tvrtki, zajedno s Tinom De Molom, zatim njegovom suprugom, s tekstovima Nelli i Manginija, Galdierija i na kraju Garineija i Giovanninija.

Zahvaljujući tim iskustvima, ima priliku razviti svoj karakterističan karakter, onaj po kojemu će zapravo biti nepogrešivo prepoznat u javnosti. To je karikatura blagog i rastresenog malog čovjeka, omamljenog i gotovo neprikladnog za postojanje u svijetu. Skečeve i pjesme koje su autentična remek-djela žanra Rivista, razrađuje u društvu suradnika i prijatelja koji su ostali tijekom vremena (prije svih Marisa Merlini, te nezaobilazni autori Garinei i Giovannini). Godine 1952. na red dolazi predstava koja će doživjeti veliki uspjeh i koja ga još jednom potvrđuje kao miljenika publike. To je "Attanasio cavalo vanesio", nakon kojeg će uslijediti "Alvaro rather corsaro" još jedan nevjerojatan uspjeh. Riječ je o predstavama koje se igraju u Italiji obilježenoj završetkom posljednjeg svjetskog rata, željnoj zabave i razonode, ali koja ne zaboravlja gorke epizode i sarkazam. Rascel nastavlja istim putem, izbacujući naslove s kontinuitetom, a sve obilježeno njegovim profinjenim i iskrenim stilom. Ovdje mu plješću u "Tobia la candida spie" (tekstovi su i dalje Garinei i Giovannini), "Un pair of wings" (jedan od njegovih najvećih uspjeha u apsolutnom smislu) i, 1961., "Enrico" studirao s uobičajenopouzdanih autora za proslavu stote obljetnice ujedinjenja Italije. U svakom slučaju, treba napomenuti da Rascelovi odnosi s Garineijem i Giovanninijem, osim privida i čvrstog poštovanja, nikada nisu bili baš idilični.

Što se kinematografije tiče, Rascelova aktivnost započela je 1942. s "Pazzo d'amore", da bi se tijekom 1950-ih nastavila nizom ne baš pamtljivih naslova. U tim filmovima, naime, glumac je sklon ropskom ponavljanju skečeva i karikatura kojima se plješće u kazalištu, bez pravog inventivnog napora i ne vodeći računa o osobitostima novih i drugačijih komunikacijskih sredstava.

Iznimke su "Kaput" (preuzeto iz Gogolja), snimljen pod redateljskom palicom Alberta Lattuade ili "Official Writing Policarpo", u režiji još jednog svetog čudovišta kamere (kao i književnost), Mario Soldati. Treba istaknuti sjajnu interpretaciju Rascela u ulozi slijepog Bartimea u Zeffirellijevu "Isusu iz Nazareta". Bio je to "cameo" koji je Rascel izveo u iznimno dramatičnom i dirljivom tonu bez patetike.

Zanimljivost proizašla iz ovog sudjelovanja predstavlja činjenica da je upravo ta scena u bazenima Lourdesa sada prikazana u mozaiku, a za modele je korišten američki glumac Powell (koji je u filmu glumio Isusa), a Rascel u ulozislijepi.

Napokon, glazbena aktivnost. Zaboravljamo da je Rascel autor mnogih pjesama, od kojih su neke s pravom ušle u popularni repertoar i proširile se po cijelom svijetu. Među brojnim naslovima, "Arrivederci Roma", "Romantična", "Volim te puno", "Stigla je oluja" itd.

Postoji bezbroj emisija na radiju čije bi pamćenje trebalo jako dugo. Za televiziju je, međutim, tumačio "The Boulingrins" od Courteline i "Delirio a due" od Ionesca, a 1970., ponovno na televiziji, "The Tales of Father Brown" od Chestertona. Napisao je i glazbu za operetu "Naples au baiser de feu". Preteča nadrealne komedije, Rascel je predstavljao plemenito popularnu stranu komedije, sposobnu zadovoljiti svakoga, a da nikada ne padne u vulgarnost ili laku ravnodušnost.