Biografija • Veliki Luciano!

Rođen 12. oktobra 1935. godine u Modeni, slavni emilianski tenor odmah je pokazao ranu vokaciju za pjevanje, o čemu svjedoče porodični izvještaji. Zapravo, ne samo da se mali Luciano popeo na kuhinjski sto za svoje nastupe iz djetinjstva, nego je, vođen divljenjem prema svom ocu, također tenor amater (nadaren lijepim glasom i pjevačem u "Corale Rossini" iz Modene), proveo cijelim danima pred gramofonom, pljačkajući diskografsko naslijeđe roditelja. U toj zbirci bila su skrivena blaga svih vrsta, s velikom zastupljenošću junaka belkanta, koje je Pavarotti odmah naučio prepoznati i oponašati.

Međutim, njegove studije nisu bile isključivo muzičke i zaista je to dugo vremena bila samo strast koja se gajila privatno.

Kao adolescent, Pavaroti je upisao master studije sa ciljem da postane nastavnik fizičkog vaspitanja, nešto što je trebalo da bude verifikovano, pošto je dve godine predavao osnovnu nastavu. Istovremeno je, srećom, nastavio studije pjevanja kod maestra Arriga Pole (čijih principa i pravila će se pridržavati tokom svoje dugogodišnje karijere), a kasnije - kada se tri godine kasnije Pola, profesionalni tenor, preselio na posao u Japan - kod Maestro Ettore Campogalliani, s kojim usavršava frazu ikoncentracija. To su, i zauvek će ostati, prema Učiteljevim rečima, njegovi jedini i veoma cenjeni učitelji.

1961. godine Pavaroti je pobedio na međunarodnom takmičenju "Achille Peri" što je označilo njegov pravi debi na pevačkoj sceni.

Napokon, nakon dugog proučavanja, stiže dugo očekivani debi, koji se odigrao u dvadeset šestoj godini (tačnije 29. aprila 1961.) u Municipal Theatre of Reggio Emilia sa Operom koja je postala simbolična za njega, a to je "Bohème" Giacoma Puccinija, više puta uzeta čak iu starosti, uvijek u ulozi Rodolfa. Francesco Molinari Pradelli je također na postolju.

1961. je bila temeljna godina u životu tenora, svojevrsna prekretnica između mladosti i zrelosti. Osim debija, to je godina vozačke dozvole i braka sa Aduom Veroni, nakon osam godina zaruke.

U periodu 1961-1962, mladi tenor ponovo je izvodio La Bohème u raznim gradovima Italije, dobio je i neke spise u inostranstvu, au međuvremenu se okušao u ulozi vojvode od Mantove u još jednom djelu, posebno odgovara njegovim žicama: "Rigoletto". Postavlja se u Karpiju i Breši, ali pod rukovodstvom maestra Tulija Serafina, u Teatru Massimo u Palermu, postiže ogroman uspeh i predstavlja novu, značajnu prekretnicu u njegovoj karijeri. Od tada su ga pozivala brojna pozorišta: u Italiji ga već smatrajuobećanje, ali se u inostranstvu, uprkos nekim prestižnim pohodima, još nije etablirao.

Baš je 1963. godine, zahvaljujući srećnoj koincidenciji, stekao međunarodnu slavu. Još uvijek na putu ka operi La Bohème, u Covent Gardenu u Londonu, sudbina Luciana Pavarottija ukršta se sa sudbinom Giuseppea Di Stefana, jednog od njegovih velikih mladalačkih mitova. Pozvan je da izvede neke izvedbe opere prije dolaska proslavljenog tenora, ali se tada Di Stefano razbolio i Pavaroti ga je zamijenio. Zamijenjuje ga u pozorištu, kao iu "Sunday Night at the Palladium", televizijskoj emisiji koju gleda 15 miliona Britanaca.

Bio je ogroman uspjeh i njegovo ime je počelo da dobiva na težini na svjetskoj sceni. Decca mu je ponudila prve snimke, čime je inaugurirao Pavarottijevu fantastičnu produkciju ploča. Mladi dirigent Richard Bonynge zamoli ga da pjeva uz njegovu suprugu, izvanrednu Joan Sutherland.

Godine 1965. Pavarotti je prvi put sletio u Sjedinjene Američke Države, u Miami, i zajedno sa superfinim, hvaljenim Sutherlandom izveo je vrlo hvaljenu Luciju di Lammermoor u režiji Bonyngea. Ponovo je sa Satherlandom imao uspješan debi u Covent Gardenu u Londonu u operi

"La Sonnambula". I nastavlja se vrlo uspješnom australijskom turnejom koja ga vidi kao protagonista "Elisir d'Amore" i uvijek zajednoalla Sutherland, iz "Traviata", "Lucia di Lammermoor" i opet "La Sonnambula".

Ali evo opet dolazi "La Bohème": 1965. je ujedno i godina njegovog debija u La Scali u Milanu, gdje je tenor izričito tražio Herbert von Karajan za izvođenje Puccinijeve opere. Susret je ostavio snažan trag, toliko da je Pavarottija 1966. godine ponovo režirao Karajan u "Misi zadušnici" u znak sjećanja na Artura Toscaninija.

Tokom 1965-1966 su također prodorne interpretacije djela poput "I Capuleti e i Montecchi" pod dirigentskom palicom Claudija Abbada i "Rigoletto" u režiji Gianandrea Gavazzenija.

Ali najbolji iz 1966. je Pavarottijev debi u Covent Gardenu, zajedno sa Joan Sutherland, u djelu koje je postalo legendarno za "sekvencu od devet Cs": "The Daughter of the Regiment". Po prvi put tenor izgovara devet C od "Pour mon âme, quel destin!", koju je napisao Donicetti da bi se svirao u falsetu. Publika se raduje, pozorište potresa svojevrsna eksplozija koja u punoj snazi ​​pogađa i englesku kraljevsku kuću.

Šezdesete su bile i ključne za tenorov privatni život. Rođenje njegovih voljenih kćeri datira iz tog perioda: 1962. godine rođena je Lorenza, zatim 1964. Kristina i konačno 1967. Giuliana je stigla. Pavaroti ima veoma jaku vezu sa svojim ćerkama: smatra ih najdobrimavažno u njegovom životu.

Nastavak Pavarottijeve karijere je u nizu ovih senzacionalnih uspjeha, u nizu snimaka, interpretacija i ovacija na pozornicama širom svijeta i kod najpoznatijih majstora koji, samim nabrajanjem, mogu uhvatite osećaj vrtoglavice. Sve je to, u svakom slučaju, čvrst temelj na kojem stoji mit, pa i onaj popularni, o Pavarottiju, mit koji se, ne smije se zaboraviti, hranio prije svega na stolovima pozornice i zahvaljujući do nezaboravnih interpretacija koje pruža "kulturni" repertoar, toliko da više nego u modenskom tenoru vidi ne samo jednog od najvećih tenora veka, već i zvezdu sposobnu da zaseni Carusovu slavu.

Pavarotti ima u stvari neospornu zaslugu, to što ima jedan od najizuzetnijih "tenorilnih" glasova ikada čuo, pravo čudo prirode. Ukratko, on ima veoma proširen, pun, srebrnast glas, koji je kombinovan sa sposobnošću fraze sa posebnim šarmom u nježnom i nježnom pjevanju, istom onom koji dobro odgovara repertoaru Donicettija, Belinija i nekih Verdijevih djela. .

Nakon svog globalnog uspeha na operskom polju, tenor je svoje nastupe proširio i van uske sfere pozorišta, organizujući resitale na trgovima, parkovima i tako dalje. Uključivalo je hiljade ljudi u plusurazličitim uglovima zemlje. Buran ishod ovakvog događaja dogodio se 1980. godine u Central Parku u Njujorku, za izvođenje "Rigoleta" u koncertnoj formi, na kojoj je prisustvovalo preko 200.000 ljudi. Uporedo s tim, osnovao je i "Pavarotti International Voice Competition", koje se od 1981. godine, voljom maestra, održava svake tri-četiri godine u Filadelfiji.

Krajem 1980-ih i 1990-ih maestro je učestvovao na velikim međunarodnim koncertima i nastupima. Godine 1990., zajedno sa Joséom Carrerasom i Placidom Domingom, Pavarotti je dao život "Tri tenora", još jednom sjajnom izumu koji je osigurao izuzetno visoke rezultate u pogledu publike i prodaje.

Godine 1991. fascinirao je više od 250.000 ljudi sjajnim koncertom u londonskom Hyde Parku. Uprkos kiši koja je padala i na oduševljene prinčeve od Velsa Čarlsa i Dajanu, emisija je postala medijski događaj, emitovan uživo na televiziji širom Evrope i Sjedinjenih Država. Uspjeh londonske inicijative ponovljen je 1993. u njujorškom Central parku, gdje se spustila ogromna gomila od 500.000 gledalaca. Koncert, emitovan na televiziji, u Americi i Evropi vide milioni ljudi i nesumnjivo je prekretnica u umetničkom životu tenora.

Zahvaljujući ovim sve raširenijim popularnim odgovorima,Pavaroti je tada krenuo u kontroverzniju karijeru obilježenu kontaminacijom žanrova, koja se odvijala uglavnom u organizaciji kolosalnih koncerata velike privlačnosti, prije svega zahvaljujući intervenciji, kao "gosti" prvorazrednih pop zvijezda. To je "Pavarotti & Friends", gdje eklektični Maestro poziva svjetski poznate pop i rok umjetnike da prikupljaju sredstva za međunarodne humanitarne organizacije. Manifestacija se ponavlja svake godine i uz prisustvo brojnih italijanskih i stranih super gostiju.

Godine 1993. nastavio je "I Lombardi alla prima crociata", u Metropolitanu u New Yorku, operu koju nije izvodio od 1969. godine, i proslavio je prvih dvadeset pet godina svoje karijere u MET-u sa velika gala. Krajem avgusta, tokom Pavarotti International sajma konja, upoznao je Nicolettu Mantovani, koja mu je kasnije postala životna partnerica i umjetnička saradnica. 1994. je još uvijek pod zastavom Metropolitana gdje tenor debituje sa potpuno novim djelom za svoj repertoar: "Pagliacci".

1995. Pavarotti je otišao na dugu južnoameričku turneju koja ga je odvela u Čile, Peru, Urugvaj i Meksiko. Dok je 1996. debitovao sa "Andrea Chenier" u Metropolitanu u Njujorku i pevao u tandemu sa Mirelom Freni na proslavi stogodišnjice opere "La Bohéme" u Torinu. 1997. nastavlja sa "Turandot" u Metropolitenu, 2000. pevau Rimskoj operi za stogodišnjicu "Toske" i 2001. ponovo u Metropolitenu, vratio je "Aidu" na scenu.

Karijera Luciana Pavarottija trajala je više od četrdeset godina, intenzivna karijera puna uspjeha, zamagljena samo nekoliko prolaznih sjenki (na primjer, čuvena "stecca" snimljena u La Scali, pozorištu koje ima posebno tešku publiku i neumoljiv). S druge strane, činilo se da ništa nikada nije narušilo olimpijski spokoj Maestra, ojačan punim unutrašnjim zadovoljstvom koje ga je natjeralo da izjavi: " Mislim da je život potrošen za muziku život proveden u ljepoti i to je ono što Ja sam posvetio svoj život ".

U julu 2006. podvrgnut je hitnoj operaciji u njujorškoj bolnici radi uklanjanja malignog tumora na gušterači. Zatim se nastanio u svojoj vili u oblasti Modene pokušavajući da vodi ličnu borbu protiv raka. U 71. godini života preminuo je 6. septembra 2007. godine.