Biografija • Lupu ululà i castellu ululì

Marty Feldman, veliki anglosaksonski komičar, rođen je u londonskom East Endu 1934. kao sin židovskog krojača. Napuštajući školu s petnaest godina, isprva je slijedio poziv jazz trubača, za koji je u tom trenutku osjećao da ga posjeduje.

Tek kasnije zapravo otkriva da ima jaku privlačnost prema pozornici i prema glumi. Zatim sudjeluje u nekim komedijama, gdje se njegova duhovita i nadrealna komična žila počinje probijati, na tragu njegovih idealnih učitelja, Bustera Keatona i braće Marx u glavnim ulogama.

Njegov prvi angažman u svijetu zabave odvija se zahvaljujući komičnoj komediji koju stvara zajedno s dvojicom prijatelja, istih onih s kojima čini trojac pod nazivom "Morris, Marty i Mitch", komičarski trio na koji su iznimno utjecali čime su u istom razdoblju radila spomenuta braća Marx (Grouche, Harpo, Chico i Zeppo), a koja je više-manje slijedila isti tip komedije zbunjenosti.

1954. upoznao je Barryja Tooka, još jednog talentiranog humorista. Jedan je pogođen, u jedinstvenoj unakrsnoj igri, ludim humorom drugog, suosjećaju i odlučuju stvoriti profesionalno partnerstvo. Stoga počinju pisati teme svih vrsta iu velikim količinama za razne vrste radijskih programa sve dok Marty, krajem pedesetih, ne ulazi ubudite dio pravog tima pisaca angažiranih da smišljaju zabavne ideje za radijske emisije. Posebno se tim prijavio, s hvalevrijednim rezultatima slušanosti, na jedan od tada najpopularnijih programa, "Educating Archie".

Srećom, Marty i Barry, koji su riskirali da se raziđu zbog obveza prvog, pozvani su udružiti svoje napore kako bi stvorili još dva radijska programa "We're in Business" i senzacionalni, u smislu slušanosti, "Igra vojske". Dvije od tih popularnih emisija daju život drugim iskustvima, rođenim više-manje na temelju karakterizacija stvorenih za prethodnu emisiju (dakle koristeći iste likove, modificirane ili obogaćene drugim trikovima). Jedan od njih je i "Bootsie and Snudge", za koji Feldman postaje odgovorni scenarist. Bez sumnje nimalo ravnodušan korak u karijeri. Ali najvažniji aspekt je da se ova vrsta produkcije također počinje pojavljivati ​​na televiziji, dosežući veću masu gledatelja nego samo na radiju.

Štoviše, sada više nije škrabač koji se mora prilagođavati kako bi integrirao ili modificirao ono što drugi napišu, već je izravni kreator svih programa koji su mu povjereni. Naravno, obrnuto, on također preuzima odgovornost za taktove i performanse gledanosti. Sigurnoumjetnik nije iznevjerio očekivanja, s obzirom da su emisije koje je kreirao postale među najgledanijima na britanskoj televiziji.

Sredinom 1961. komičar otkriva da boluje od ozbiljnog degenerativnog oblika hipertireoze. Posljedice ove bolesti uglavnom pogađaju očni sustav koji prolazi kroz ozbiljne promjene. Taj "defekt", kao i slika glumca koji je posljedično utisnuo, jedan je od ikonografskih razloga zašto je on danas toliko zapamćen, da mu je lice gotovo postalo ikona. Doista, teško je zaboraviti taj izgled, ekspresno istican od strane samog Feldmana kako bi bio što karikaturalniji (što se lako vidi na brojnim fotografijama koje ga prikazuju i izvan seta).

Srećom stoga, također zahvaljujući njegovom velikom reaktivnom duhu, njegova karijera nije doživjela velike potrese i doista tijekom šezdesetih godina intenzivirao je suradnju s BBC-jem u stvaranju televizijskih programa, do točke stvaranja emisija koje kasnije postao kovačnica komičarskog talenta. Sjećamo se, između ostalih, nekih od budućih Monty Pythona poput Michaela Palina, Terryja Jonesa i Johna Cleesea.

U jednoj od ovih emisija, štoviše, dao je život jednom od svojih najuspješnijih likova, koji je kasnije svojim doskočicama ušao iu nošnju Britanaca. U tom je razdoblju izvršena službena posvetaFeldmana i posljedično je došlo do daljnjeg pomaka u njegovoj karijeri: opipljivi simbol poštovanja koje je BBC osjećao prema njemu bila je ponuda da snima vlastite komedije na drugom kanalu u godinama koje dolaze, komedije u kojima je on bio glavni protagonist apsolutni.

Međutim, u ovom blistavom usponu ostao je još teritorij koji je trebalo osvojiti, i to ovaj put u pravom smislu riječi, a to je Amerika. Još uvijek nepoznat u Sjedinjenim Američkim Državama, Feldman se odlučio oglasiti i na tom velikom kontinentu. Njegov televizijski debi na američkim ekranima datira iz kasnih šezdesetih, kada se pojavljuje u nekim skečevima vrlo popularnog "Dean Martin Showa". Ishod je dobar, prijem više nego laskav. Čini se da je led probijen i eto ga u sedamdesetima kao stalni gost brojnih emisija, ali i ljetnih repriza. Iste godine planira i postavlja još jednu seriju temeljenu na njemu koja će zapravo ponijeti ime "The Marty Feldman Comedy Machine".

U Italiji, s druge strane, Feldam nije imao mnogo prilika da bude poznat. Najrazornija slika koje svi pamte zapravo je povezana s međunarodno kružećim i enormno uspješnim filmom, toliko da je postao klasik i ubraja se u jednu od najsmješnijih posveta crno-bijeloj kinematografiji i naivnim horor filmovima prošlosti. .Riječ je o "Frankensteinu junioru", nedvojbeno jednom od najsenzacionalnijih podviga Feldmanove karijere, dotadašnjem uglavnom na izravnom odnosu s publikom, u svojevrsnoj kabaretskoj dimenziji. Umjesto toga, u tom slučaju, Mel Brooks ga odabire za glumačku postavu filma imajući briljantnu ideju da mu dodijeli lik Igora, pomoćnika dr. Frankensteina koliko pogrebnog koliko i urnebesnog, kojeg s jednako nezaboravnim rezultatima utjelovljuje još jedan histrion humoristična kinematografija, Gene Wilder.

Nakon Brooksovog filma, uslijedila su druga sudjelovanja, uključujući i ono u "Avanturi pametnijeg brata Sherlocka Holmesa", te u još jednom filmu Mela Brooksa pod nazivom "Nijemi film". Mnogi od tih filmova, nažalost, nisu distribuirani u Italiji.

Međutim, uspjeh filmova i Feldmanov osobni odgovor publici toliki su da se komičar okušao u redateljskom poslu. Prvijenac je s "Ja, Beau Geste i legija stranaca", razigranim remakeom Wellmanova filma iz 1939., u kojemu dva brata, jedan prekrasan, a drugi vrlo ružan, završavaju u legiji stranaca. Nakon toga režira "In God We Trust", nakon čega se ipak vraća pred kameru u najsrodnijoj ulozi glumca.

Tijekom nastanka pikareske"Žutobradi u Meksiku", četrdesetdevetogodišnji Feldman doživio je ozbiljan srčani udar, umro je 2. prosinca 1982. u Mexico Cityju, u svojoj hotelskoj sobi. Pokopan je na groblju "Forest Lawn" u Los Angelesu, u blizini groba svog idola, Bustera Keatona, koji ga je uvijek inspirirao, unatoč vrlo različitim ishodima njegove komedije.

Marty Feldman bio je više jedinstven nego rijedak lik u panorami anglosaksonske komedije, uspijevajući sažeti različite figure u sebi: komičara, redatelja, pisca i komičara. Njegov stil bio je posve jedinstven i osoban, neizbrisivo obilježen njegovom nezaboravnom fizionomijom. Utjelovio je pravi duh komedije, zbog čega će ga se dugo pamtiti.