Biografija • Nemilosrdna dijagnoza

• Knjige Franza Kafke

Boemski pisac njemačkog govornog područja, rođen u Pragu 1883. Sin bogatog židovskog trgovca, izmučen odnos s ocem, izvanredno dokumentiran u poznatom i dirljivom "Pismu ocu" u kojem su jasno konfigurirane karakteristike piščeve kompleksne osobnosti i obiteljsko podrijetlo mnogih njegovih muka, čak ni olakšanih odnosima s majkom i tri sestre, također teško. U pismu Kafka za svoju nesposobnost krivi oca i njegove previše autoritarne obrazovne metode. Ta stroga i pragmatična figura, distanciranog ponašanja ga slama i ne dopušta mu da raste spokojno i u skladu sa svojom osjetljivošću. U svakom slučaju, Franz, prvo od šestero djece, dobio je odlično i redovito obrazovanje i obuku u njemačkim školama, također zahvaljujući dobrom gospodarskom raspoloženju svoga oca.

Godine 1906. diplomirao je, tako reći nerado, na omraženom Pravnom fakultetu, nakon studija uz podršku prije svega roditelja koji su željeli da bude doktor. U međuvremenu, na sentimentalnoj razini, nazire se izmučena veza s Felice Bauer, nekoliko puta prekidana pa nastavljana, sve do definitivnog prekida 1914. Na kraju, doktor, ukratko, nalazi posao u banci, nakon što jeiskusio nedaće pripravničkog staža. Odmah na početku nazirala mu se činovnička karijera, posve suprotna njegovim najintimnijim sklonostima, iako ga na poslu cijene zbog marljivosti i savjesnosti, iako u sebi živi egzistenciju pisca namještenika u često zaoštravan sukob. Nasuprot ovoj nezadovoljavajućoj sentimentalnoj poziciji, nažalost, slična sentimentalna situacija ne djeluje kao protuteža. Mučna je bila njegova ljubavna veza s Milenom Jesenkom, kao i veza s Dorom Dyamant, s kojom je živio zajedno od 1923.

Njegov radni odnos s bankom prestao je 1922. godine zahtjevom za mirovinu, kada je tuberkuloza, koja očitovala se 1917. izbija u svoj svojoj težini. Život mu se, osim na kraćim izletima najčešće radi zdravlja, odvija u Pragu, u očevoj kući i, unatoč dva angažmana, ostaje neženja. Vezan prijateljstvom, na sveučilištu, s vršnjacima uvedenim u književne krugove, uključujući vrlo važnog, također za povijest književnosti, Maxa Broda. Zapravo, sedam tomova koje je objavio, sam ih je kurirao (Meditacija (1913), Stoker (1913), Metamorfoza (1915), Osuda (1916), U kaznenoj koloniji (1919), Liječnik na selu ( 1919-20) i Un digiunatore (1924), predstavljaju mali postotak onoga što je, izbjegavši ​​uništavanje rukopisa koje je izvršio,što zbog nebrige dopisnika, što zbog političkih progona, objavljena je posthumno zahvaljujući interesu i odricanju prijatelja Broda, koji nije uzeo u obzir prijateljeva oporučna raspolaganja, prema kojima je trebao uništiti sve spise koje je ostavio. Ti se spisi mogu smatrati, zapravo, dijelom u nastajanju djela koje izmiče stazama i ogradama, posebice onog povezanog s tri pokušaja romana. Posthumno objavljene 1927., 1925. i 1926. godine, "Amerika", "Suđenje" i "Dvorac" glavne su postaje istraživanja koje je učinilo jedinstvenim razlogom života i poistovjetilo ga s književnošću.

Kafkino iskopavanje, zajedno s rezultatima cjelokupne književnosti dvadesetog stoljeća, a posebno srednjoeuropske, dodatno pogoršava onu krizu izvjesnosti koja se očitovala već krajem 1800. U tom stoljeću tipični ideali znanosti i napretka, kondenziranog i raspršenog u filozofiji i mentalitetu pozitivizma. Međutim, već potkraj 1800-ih, a potom još snažnije početkom 1900-ih, u europskoj se kulturi očituje reakcionarni pokret protiv pozitivizma, pokret koji je utjecao na filozofiju, književnost i različita umjetnička područja. Pozitivizmu se prigovara da gaji preveliku vjeru u napredak, da je naivno mehanicizamu spajanju povjerenja u intimnu preobrazbu čovjeka, moralni napredak i puki materijalni, ekonomski ili tehnološki napredak.

Ta "ideološka" klizišta dovela su do potrage za novim oblicima izražavanja, a uz to su pisci postali svjesni novih funkcija. Oni shvaćaju da se više ne mogu ograničiti na jednostavan opis stvarnosti, već traže najdublje razloge ljudskog djelovanja. U toj užarenoj atmosferi razvija se snažna antiburžoaska polemika, koja se očituje i usvajanjem novih izvornih i nereguliranih oblika života, uz provokacije upućene javnosti i društvu "desnog mišljenja". Pobuna protiv prosječnosti i licemjerja buržoaskog života tema je koja se stalno ponavlja u europskoj kulturi ovog razdoblja, a Kafka se s pravom slaže s njom. Ukratko, u prvi plan izbijaju nove književne teme: iskopavanje u nutrinu pojedinca, oplemenjivanje nesvjesnih aspekata osobnosti, promišljanje egzistencijalnog stanja pojedinca u kojem dominiraju nemir, gubitak, tjeskoba.

"temeljni motiv Kafkinog djela je krivnja i osuda. Njegovi likovi, iznenada pogođeni otkrićem naizgled nepoznate krivnje, podvrgavaju se presudi mračnih i nepobjedivih sila, zauvijek su isključeni izslobodnu i sretnu egzistenciju, koju intuitivno ostvaruju u drugoj dimenziji svijeta, u drugoj stvarnosti [...]. Kafku ne treba smatrati samo jednim od najdubljih poetskih izraza suvremene egzistencijalne situacije, već i izvornim posrednikom između zapadne kulture s racionalističkom pozadinom i mističnih impulsa judaizma" [Književna enciklopedija Garzanti]. Franz Kafka umro je u ljeto 1924., 3. lipnja, prije nego što je napunio četrdeset i jednu godinu, u jednoj klinici u blizini Beča.

Knjige Franza Kafke

• Pismo ocu (1919.)
• Pisma Mileni (1920-22)
• Metamorfoza i druge priče (1919)
• Amerika (nedovršeno)
• Suđenje (1915)
• Dvorac (1922)