Biografija • Bijeg od raka vremena

• Djela Samuela Becketta

Samuel Beckett rođen je 13. travnja 1906. u Irskoj, u Foxrocku, malom gradu u blizini Dublina, gdje je proveo mirno djetinjstvo, ne obilježeno posebnim događajima. Kao i svi dječaci njegove dobi, on pohađa srednju školu, ali ima dovoljno sreće da pristupi školi Port Royal, istoj instituciji koja je prije nekoliko desetljeća ugostila Oscara Wildea.

Međutim, Samuelov karakter znatno se razlikuje od karaktera prosječnog vršnjaka. Od tinejdžerske dobi, naime, pokazuje znakove razdragane unutrašnjosti, obilježene opsesivnom potragom za samoćom, a zatim tako dobro istaknute u piščevom prvom romanu-remek-djelu, halucinantnom "Murphy". U svakom slučaju, nije za vjerovati da je Beckett bio loš učenik: daleko od toga. Nadalje, suprotno onome što bi se moglo misliti o intelektualcu (iako nadobudnom), vrlo je nadaren za sport općenito, u čemu briljira. Stoga se intenzivno posvetio sportskom bavljenju, barem tijekom studija, ali pritom nije zanemario proučavanje Dantea, koje je opsesivno produbljivao sve dok nije postao pravi stručnjak (što je vrlo rijetko u anglosaksonskom područje).

Ali duboka nutarnja bolest ga neumoljivo i bez sažaljenja prožima. Preosjetljiv je i hiperkritičan, ne samo prema drugima, većtakođer i prije svega prema sebi. To su prepoznatljivi znakovi tegobe koja će ga pratiti cijeli život. Počinje se sve više izolirati, sve dok ne počne voditi pravi pustinjački život, koliko je to moguće u modernom društvu. Ne izlazi van, zaključava se u kuću i potpuno “smuca” okolinu. Vjerojatno je riječ o sindromu koji bismo danas, oštroumnim jezikom i psihoanalizom iskovanom, nazvali "depresijom". Ova korozivna bolest tjera ga na spavanje po čitave dane: često, naime, ne može ustati do kasno poslijepodne, toliko se osjeća ugroženim i ranjivim u odnosu na vanjsku stvarnost. U tom teškom razdoblju njegova ljubav prema književnosti i poeziji sve više raste.

Prva važna prekretnica dogodila se 1928., kada je odlučio preseliti u Pariz nakon dodjele stipendije Trinity Collegea, gdje je studirao francuski i talijanski jezik. Selidba je imala pozitivne učinke: nije dugo trebalo da dječak u novom gradu vidi neku vrstu druge domovine. Nadalje, počinje se aktivno zanimati za književnost: često posjećuje pariške književne krugove gdje upoznaje Jamesa Joycea, koji mu je učitelj.

Još jedno važno otkriće je otkriće da, na neki način, vježbanje pisanja ima blagotvoran učinak na njegovo stanje, uspijevajući ga odvratiti odopsesivnih misli i pružajući kreativni kanal u kojem će dati oduška svojoj užarenoj osjetljivosti kao i svojoj divljoj mašti. U nekoliko godina, zahvaljujući intenzivnim ritmovima rada kojima se podvrgava, a prije svega nadziranoj intuiciji kojom se odnosi prema tekstovima, etablirao se kao važan pisac u usponu. Dobitnik je književne nagrade za pjesmu pod naslovom "Horoskop", u čijem središtu je tema prolaznosti života. U isto vrijeme započinje studiju o Proustu, vrlo omiljenom piscu. Razmišljanja o francuskom piscu (kasnije rezultirala slavnim esejem), prosvjetljuju mu stvarnost života i postojanja, dolazeći do zaključka da rutina i navika "nisu ništa drugo nego rak vremena". Iznenadna svijest koja će mu omogućiti da napravi odlučujuću promjenu u svom životu.

Zapravo, pun obnovljenog entuzijazma, počinje besciljno putovati Europom, privučen zemljama kao što su Francuska, Engleska i Njemačka, ne zanemarujući potpuni obilazak svoje domovine, Irske. Čini se da ga život, buđenje osjetila obuzima u potpunosti: pije, posjećuje prostitutke i vodi život pun ekscesa i razvrata. Za njega je to materija koja pulsira, užarena, energetski tok koji mu omogućuje pisanje pjesama, ali i kratkih priča. Nakon tog dugog lutanja, 1937. odlučuje se za stalno preseliti u Pariz.

Ovdje je upoznao Suzanne Dechevaux-Dumesnil, nekoliko godina stariju ženu koja mu je postala ljubavnica, a tek nekoliko godina kasnije supruga. Paralelno s više-manje prolaznim preokretima koji obilježavaju njegov privatni život, postoje i oni koje generira povijesni stroj koji malo mari za pojedince. Tako je izbio Drugi svjetski rat i Beckett se odlučio za intervencionizam, aktivno sudjelujući u sukobu i ponudivši se kao stručni prevoditelj za rubove otpora. Međutim, ubrzo je prisiljen otići kako bi izbjegao opasnost koja se nadvija nad gradom te se sa Suzanne seli na selo. Ovdje je radio kao poljoprivrednik i kratko u bolnici, da bi se konačno vratio u Pariz 1945., nakon rata, gdje je naišao na značajne ekonomske poteškoće koje su ga čekale.

U razdoblju između 1945. i 1950. skladao je razna djela, uključujući kratke priče "Malloy", "Malone dies", "The Unmentionable", "Mercier et Camier", te neka kazališna djela, zapravo novost u svom katalogu. Oni su u praksi isti koji su mu priskrbili neprolaznu slavu i po kojima je poznat i široj javnosti. Pojavljuje se, na primjer, slavni komad " Čekajući Godota ", koji mnogi proglašavaju njegovim remek-djelom. To je inauguracija, u istim godinama u kojima djeluje Ionesco (još jedan vodeći predstavnik ovog "žanra"), takozvanog teatra apsurda.

Samuel Beckett

Djelo, zapravo, prikazuje dva protagonista, Vladimira i Estragona, koji čekaju imaginarnog poslodavca, gospodina Godota. Više ništa o priči ne znamo, kao ni gdje se točno nalaze ta dva putnika. Gledatelj samo zna da je kraj njih žalosna vrba, simbolička slika koja u sebi sažima sve i ništa. Odakle dolaze ova dva lika i prije svega koliko dugo čekaju? Tekst to ne govori, ali prije svega to ne znaju ni oni sami, koji se zateknu u beskonačnom proživljavanju istih situacija, istih dijaloga, gesta, a da ne mogu dati odgovore ni na najočitija pitanja. Ostali (nekoliko) likova u priči jednako su zagonetni....

Prva izvedba "Endgame" datira iz 1957. godine u Royal Court Theatre u Londonu. Sva Beckettova djela iznimno su inovativna i duboko odstupaju od forme i stereotipa tradicionalne drame, kako u pogledu stila tako i u pogledu tema. Zapleti, napetost, zaplet i ukratko sve ono što općenito veseli javnost zabranjeno je koncentrirati na temu samoće suvremenog čovjeka ili na temu takozvane "nekomunikativnosti" koja zaključava savjest čovjeka u razdraganom i neizbježnom individualizam, u smislu nemogućnostidovesti svoju nesagledivu savjest "pred" Drugoga.

U sve te prebogate teme prožima se i motiv gubitka Boga, njegova nihilističkog poništenja razumom i poviješću, jedna antropološka svijest koja čovjeka baca u stanje rezignacije i nemoći. Stil velikog autora ovdje karakteriziraju suhe, šture rečenice, oblikovane na temelju tijeka i potreba dijaloga, često oštre i prošarane oštrom ironijom. Opisi likova i okruženja svedeni su na bitno.

To su tehničke i poetske karakteristike koje će zainteresirati i dio glazbenog svijeta, privučen brojnim suzvučjima s dotadašnjim istraživanjima zvuka. Iznad svega treba istaknuti rad koji je na i oko Beckettovog pisanja proveo Amerikanac Morton Feldman (cijenjen od samog Becketta).

Samuel Beckett

1969. veličina irskog pisca "institucionalizirana" je dodjelom Nobelove nagrade za književnost. Nakon toga nastavio je pisati sve do svoje smrti 22. prosinca 1989.

Djela Samuela Becketta

Djela Samuela Becketta dostupna na talijanskom:

• Čekajući Godot
• Disiecta. Razbacani zapisi i dramski fragment
• Film
• Finale diutakmica
• Sretni dani
• Image-Without-The depopulator
• Pogrešno shvaćen nesporazum
• Mercier i Camier
• Murphy
• Više boli nego kruha
• Pjesme na engleskom
• Prva ljubav - Kratke priče - Stihovi ni o čemu
• Proust
• Što je čudno, idi
• Priče i kazalište
• Stirring Still jolts
• Kompletno kazalište
• Tri rabljena komada
• Trilogija: Molloy - Malone dies - L 'unmentionable
• Posljednja vrpca Krapp-Cenerija
• Watt