Biografija • Anarhista pjesme

Pisac, pjesnik, ali prije svega autentičan i originalan, nepošten i ironičan "šansonjer", Georges Brassens rođen je u Sèteu (Francuska) 22. oktobra 1921. Njegova strast prema muzici prati od detinjstva. Sluša pesme koje se puštaju na gramofonu koje su njegovi roditelji dobili kao svadbeni poklon, ali i one na radiju, od Čarlsa Trenea (koga će uvek smatrati svojim jedinim pravim učiteljem) do Reja Venture, od Tina Rosija. Džoniju Hesu još drugima. Članovi njegove porodice vole muziku: njegov otac Jean Louis, koji je po zanimanju zidar, ali sebe definiše kao "slobodnog mislioca", i njegova majka Elvira Dragosa (poreklom iz Marsico Nuovo, malog grada u Basilicati u provinciji Potenza) , vatrena katolkinja, kojoj pjevuši melodije svoje domovine i brzo nauči one koje slučajno čuje.

Budući šansonjer ubrzo se pokazuje nestrpljivim prema školskom sistemu: međutim, upravo u učionici ima suštinski sastanak za njegov život kao umetnika. Alphonse Bonnafè, profesor francuskog, prenio je svoju strast za poezijom ohrabrujući ga da piše.

Nakon što je osuđen na petnaest dana zatvora uz uslovnu kaznu za krađe koje su se dogodile na koledžu Paul Valery u Sèteu, Georges Brassens odlučuje prekinutisvoju školsku karijeru i preselio se u Pariz, gdje ga je ugostila italijanska tetka Antonietta. Ovdje je sa osamnaest godina počeo da se bavi raznim poslovima (uključujući i dimnjačara) sve dok se nije zaposlio kao radnik u Renaultu.

S sve većom posvećenošću se posvećuje svojim istinskim strastima: poeziji i muzici, posjećujući pariske "podrume", gdje udiše egzistencijalističku atmosferu tog vremena i pušta da se čuju njegova prva djela. Naučite svirati klavir.

Godine 1942. objavio je dvije zbirke pjesama: "Des coups dépées dans l'eau" (Rupe u vodi) i "A la venvole" (Lagano). Teme knjiga su iste one kojima se bavi i u pjesmama: pravda, vjera, moral, interpretirane na bezbožan i provokativan način.

Godine 1943. bio je prisiljen od strane Službe obaveznog rada (STO, ustanovljen u Francuskoj okupiranoj od strane nacista da zamijeni vojnu službu) da ode u Njemačku. Ovdje je godinu dana radio u Basdorfu, blizu Berlina, u radnom logoru. Tokom ovog iskustva upoznao je Andréa Laruea, svog budućeg biografa, i Pierrea Ontenientea, koji će postati njegov sekretar. Piše pesme i započinje svoj prvi roman, ali iznad svega sanja o slobodi: pa se, kada uspe da dobije dozvolu, vraća u Francusku i ne vraća se u logor.

Tražen od strane vlasti, domaćin je Jeanne Le Bonniec, sjajna ženavelikodušnosti, kojoj će Brasens posvetiti "Jeanne" i "Chanson pour l'Auvergnat" (Pesma za Auvergne).

1945. kupio je svoju prvu gitaru; sljedeće godine pridružio se Anarhističkoj federaciji i počeo da sarađuje, pod raznim pseudonimima, u novinama "Le Libertaire". Godine 1947. upoznao je Johu Heymana (nadimak "Püppchen"), koji će ostati njegov doživotni saputnik, i kome će Brassens posvetiti čuvenu "La non-demande en mariage" (Nezahtjev za brakom).

Piše groteskni roman ("La tour des miracles", Kula čuda) i prije svega se posvećuje pjesmama, podsticanim od Jacquesa Grella. 6. marta 1952. Patachou, poznati pjevač, prisustvuje nastupu Brassensa u pariskom klubu. Odlučuje da neke od svojih pjesama uvrsti u svoj repertoar i uvjerava neodlučnog šansonijera da otvori svoje emisije. Zahvaljujući interesovanju Jacquesa Canettija, jednog od najvećih impresarija tog vremena, 9. marta Brasens izlazi na scenu "Trois Baudets". Publika ostaje bez teksta pred ovim umjetnikom koji ne čini ništa da se pojavi kao zvijezda i djeluje gotovo posramljeno, nezgrapno i nezgodno, tako daleko i drugačije od svega što pjesma tog perioda predlaže.

Njegovi vlastiti tekstovi skandalizuju, jer pričaju priče o sitnim lopovima, sitnim nitkovima i prostitutkama, a da nikada nisu retorički ili repetitivni (kao što je umjesto toga mnogotakozvane „realističke pesme”, odnosno one društvene prirode, takođe smeštene u manje respektabilne uličice francuske prestonice, moderne u to vreme). Neki od njih su prijevodi velikih pjesnika poput Vijona. Mnogi gledaoci ustaju i izlaze; drugi, iznenađeni ovom apsolutnom novinom, slušaju ga. Počinje legenda o Brassensu, uspjehu koji ga od tog trenutka nikada neće napustiti.

Zahvaljujući njemu, teatar "Bobino" (koji mu je od 1953. godine postao jedna od omiljenih pozornica) pretvoren je u autentični hram pjesme.

1954. Akademija "Charles Cros" dodijelila je Brassensu "Disco Grand Prix" za njegov prvi LP: njegove pjesme su tokom vremena sakupljene na 12 diskova.

Tri godine kasnije, umjetnik se prvi i jedini pojavljivao u kinematografiji: glumio je samog sebe u filmu Renéa Claira "Porte de Lilas".

1976-1977. nastupao je neprekidno pet mjeseci. To je njegova posljednja serija koncerata: bolujući od raka crijeva, umro je 29. oktobra 1981. u Saint Gély du Fesc, ostavljajući nepopunjivu prazninu u kulturi, dobro interpretiran ovim riječima Yvesa Montanda: " Georges Brassens je napravio šala. Otišao je na put. Neki kažu da je mrtav. Mrtav? Ali šta znači mrtav? Kao da bi Brasens, Prevert, Brel mogao umrijeti! ".

Ostalo naslijeđe je odličnood umjetnika iz Sète. Među kantautorima koji su bili najviše fascinirani Brassensovom muzikom pamtimo Fabrizia De Andréa (koji ga je oduvijek smatrao svojim učiteljem par excellence, a preveo je i otpjevao neke od njegovih najljepših pjesama: "Svadbeni marš", "Il gorilla “, “Volja”, “U vodi bistre fontane”, “Prolaznici”, “Umrijeti za ideje” i “Delitto di paese”) i Nanni Svampa, koji je s Mariom Masciolijem uredio doslovni prijevod na Italijanski njegovih pesama, ma koliko ih često predlaže, tokom svojih emisija i na nekim pločama, na milanskom dijalektu.