Biografija • Mehanizmi jezika

Cesare Segre je rođen u Verzuolu u pokrajini Cuneo 4. aprila 1928. Njegova porodica je jevrejskog porijekla i 1940-ih godina doživljava težak trenutak u svijetu. Drugi rat i rasni progon. Iako porodica nije dobrostojeća, otac insistira da njegov sin ne predaje u običnoj srednjoj školi, već da se priprema za ispite za besplatnu nastavu. Njih dvoje su veoma bliski, a gubitak oca koji se dogodi u ovom periodu je rana koju će nositi sa sobom do kraja života.

Završio je studije na Univerzitetu u Torinu gdje je 1950. godine diplomirao nakon studija kod Benvenuta Terracinia i njegovog strica Santorrea Debenedettija. Ovo je možda i najteži period, smrt njegovog oca ga je učinila središtem porodice, a on je uvjeren da mora napustiti filologiju da bi predavao u srednjoj školi. Ali njegova sudbina će biti drugačija.

Studije romanske filologije omogućavaju mu da 1954. godine postane besplatni predavač. Tako predaje na univerzitetima u Trstu, a zatim u Paviji, gdje 1960. godine stiče katedru kao redovni profesor romanske filologije. u ovom periodu kritičko izdanje mnogih književnih remek-djela uključujući "Orlando Furioso prema izdanju iz 1532. sa varijantama izdanja iz 1516. i 1521." (1960.), "La chanson de Roland"(1971) i "Satire of Ariosto" (1987).

Ugošćuju ga kao profesora filologije različiti strani univerziteti poput onih u Rio de Janeiru, Manchesteru, Princetonu i Berkeleyu. Dobio je i počasni doktorat na univerzitetima u Čikagu, Ženevi, Granadi i Barseloni. Član je velikih akademija koje se bave filološkim i književnim studijama kao što su Accademia del Lincei, Accademia della Crusca, Académie royale de Belgique, Academia de Buenas Lettras iz Barcelone i Real Accademia Espanola.

Sarađuje sa raznim časopisima koji se bave pitanjima vezanim za njegov naučni rad, kao što su "Studi di philologia italiana", "L'approdo letterario", "Paragone". On režira reviju "Strumenti Critici" zajedno sa drugim važnim kolegama, uključujući Dantea Isella i Maria Cortija. On također vodi brigu o seriji "Kritika i filologija" za izdavača Feltrinelli. Umjesto toga, za Einaudija radi na izradi poetske antologije u suradnji s Carlom Ossolom.

Bran ​​je na određeno vrijeme za predsjednika Međunarodne asocijacije za semiotičke studije, te je zahvaljujući svojim studijama u Italiji ponovo uveo kritičke teorije koje pripadaju strujama formalizma i strukturalizma. Na osnovu ovih kritičkih formulacija, književni tekst se mora smatrati autonomnom cjelinom čije se sve komponente proučavaju, a posebnojezik. Očigledno je da se u obzir uzima i efekat koji stvara delo na dušu čitaoca.

Prema strukturalizmu, upravo ovaj odlomak određuje kompletnost samog djela. Međutim, svi elementi tekstova analiziraju se međusobno. Među pretečama ovog kritičkog pokreta je Cesareov ujak, Santorre Debenedetti, sa svojim radovima o Ariostu.

Čak je i njegov privatni život nekako pod utjecajem filologije: ženi se Marijom Luizom Meneghetti, profesoricom romanske filologije kao i on. Njegova aktivnost kao naučnika i istraživača nastavlja se neprekidno, takođe u čisto školskom okruženju. Tako se sa Cleliom Martignoni bavi kompilacijom ogromne školske antologije za Bruno Mondadori Editore. On je uvjereni zagovornik važnosti boljeg poznavanja italijanskog jezika, a sve kampanje u korist znanja engleskog smatra beskorisnim, ako im ne prethodi pravilno poznavanje maternjeg jezika. Prema njegovim riječima, da bi se poznavali mehanizmi drugog jezika neophodno je prije svega poznavati svoj.

Njegov popularizatorski rad nastavlja se i na stranicama novina, baveći se kulturnom stranicom Corriere della Sera. On sam prepričava svoje iskustvo učenjaka u autobiografiji „Perradoznalost. Neka vrsta autobiografije" (1999). U tekstu je priča ispričana koristeći i prvo lice i formulu lažnog intervjua: to jest, postavljaju se pitanja i daju se odgovori kao da dvije različite osobe razgovaraju jedna s drugom.

Njegov najnoviji rad je tekst "Dieci prova di fantasia" (2010) u kojem analizira djela deset pisaca među kojima su Cesare Pavese, Italo Calvino, Susanna Tamaro i Aldo Nove. Bio je profesor emeritus na Univerzitetu iz Pavije i direktor Istraživačkog centra za tekstove i tekstualne tradicije IUSS of Pavia.

Umro je 16. marta 2014. godine malo prije svog 86. rođendana.