Biografija • Volja za moć

Divovski lik mislioca koji je utjecao na tijek velikog dijela devetnaestog stoljeća, a svakako i cijelog dvadesetog stoljeća, Friedrich Wilhelm Nietzsche rođen je 15. listopada 1844. u malo selo u Saskoj pruskoj. Sin protestantskog pastora, mali Friedrich odrastao je u atmosferi punoj vjerskih osjećaja, iako ublaženoj blagošću tipičnom za reformirani pristup.

Kad mu je otac umro 1848., majka je bila prisiljena preseliti se u Naumburg, grad u kojem je mogla računati na pomoć brojne rodbine. Godine 1851. Friedrich ulazi u privatnu školu u Pforti gdje uči prve početke vjere, latinskog i grčkog, kao i glazbu, koja će biti druga velika strast njegova života (toliko da dugo vremena neće znati hoće li se posvetiti pismima i filozofiji ili umjetnosti sedam nota). Grozničav za novim kulturnim otkrićima, piše poeziju i sklada, dok se njegova obitelj, bez ikakvog mira, seli u drugu kuću u Naumburgu.

Među njegovim ranim čitanjima su Byron, Holderlin, Emerson, Sterne, Goethe, Feuerbach. 1860. s prijateljima osniva glazbeno-književnu udrugu »Germania«; u spisima sastavljenim za ovu udrugu ("Sudbina i volja", "Sloboda volje i sudbine") antimetafizička tendencijabuduća ničeanska misao.

Proslavivši se prvim djelima "Rađanje tragedije iz duha glazbe" (1872.), u kojima se osjećaju utjecaji Schopenhauera i tada priznatog skladatelja Richarda Wagnera, rađa niz djela sa snažnim teorijskim sadržajem: "Razmatranja zastarjela" (napisana od 1873. do 1876. i od kojih je četvrto posvećeno Wagneru) i "Čovjek previše ljudski" (1878).

Nietzsche je, međutim, svoju zrelu misao izrazio u "Aurori" (1881), "Veseloj znanosti" (1882), "Tako je govorio Zaratustra" (1883-1885), "S onu stranu dobra i zla" (1886). ).

Nietzscheovu misao karakterizira demistificirajući i destruktivni karakter, ponekad čak i subverzivni. Nietzsche naime snažno osporava pozitivističke i buržoaske ideale tipične za njegovo vrijeme (on je "zastario" i toga je savršeno svjestan), kao i svoju vjeru u napredak društva prosvijećenog tzv. znanstvenom mišlju. Njegovi drugi ciljevi su ideja raširenog blagostanja i svaki oblik istine i konstituiranog morala, koji mislilac shvaća kao proizašao iz materijalnih temelja i uvijek usko povezan s psihološkom i društvenom uvjetovanošću, drugim riječima iz odnosa sila koje su u dubini vlastitog ega kao i u društvu.

Ovoj demistificirajućoj kritici suprotstavlja se ničeanska ideja o"nadčovjeka", tj. napetosti prema nad-čovjeku koja je volja za stvaranjem novog načina postojanja u kojemu u potpunosti dolazi do izražaja "volja za moć", tj. kreativnost ega, onkraj moralnog i društvenog konvencionalizma kojemu je sada je podvrgnut, kodificiran u religijsko-društvenim imperativima.

Ovo oslobađanje čovjekove stisnute energije i radikalna kritika svih tradicionalnih etika i prikaza svijeta imali su značajan utjecaj na književnost na kraju stoljeća i kasnije. Tako je Nietzsche postao filozof krize, utemeljitelj novog načina mišljenja.

Što se tiče njegove ideje o nadčovjeku, shvaćenom kao pravednom pobjedniku mase slabih ili robova, ona nedvojbeno mora biti točna: Nietzsche nije bio tvorac evanđelja nasilja, već je namjeravao postaviti uvjeti za razvoj radikalno obnovljene civilizacije i ideje o čovjeku.

Uvijek užasno pateći od svih vrsta bolesti, Nietzsche je umro 25. kolovoza 1900. nakon polagane agonije koja je posljednjih godina uključivala i pojavu ludila.